Ustao sam malo mamuran. Sinoć sam bio u gradu sa Jankom. Pili smo.
Pričao mi je o teoriji koju je razvio. Svaki čovjek doživi jedan momenat koji presudno utiče na to kakav će biti u budućnosti. Taj momenat se desi najčešće u djetinjstvu. Javlja se u periodu kada je čovjek najotvoreniji za uticaje i ako se tokom tog perioda desi nešto značajno, to trajno oblikuje jedinku i odredi smjer njenog razmišljanja. Čak ne mora biti neki intenzivan događaj. Može biti nešto naizgled nevažno. Nisam se složio. Janko je ostao pri svom stavu i ubjeđivanje se nastavilo. Odjednom, podigao je kažiprst visoko i rekao:
„Znam šta treba da uradimo. Treba da napravimo jednu veliku žurku. Jedan dobar izlazak. I da pozovemo sve koji su se s nama družili od prve godine. I da se svi napijemo.“
Srećom, sigurno je to zaboravio do sada. Opet sam sanjao čudne snove, kao i uvijek kad zaspim alkoholisan. Stajao sam pored pruge. Voz se kretao prema meni. Izbacio sam palac desne ruke i zaustavio voz, kao što je to u ratu ujka Vladimir radio. Ušao sam u voz i sjeo u prazan kupe. Nakon nekog vremena voz je stao na nekoj stanici, mislio sam da je Novi Sad i izašao sam. Ali to je bila pusta stanica i odatle se ništa nije vidjelo osim polja kukuruza. Gledao sam oko sebe i čekao da se učitaju brda, možda i kuće. Pomislio sam kako mi mozak sporo radi. Ali ništa se nije pojavljivalo. Samo ravnica i kukuruz. Odjednom, silueta se ukazala niz prugu. Neka svijest je plivala ka meni. Visok u crnom dugačkom kaputu, sa velikom šipkom u ruci, koja se na vrhu širi, a ta krošnja ili kupola je prekrivena najlonskom kesom. Bio je to Maksim. Nije me ni pozdravio, samo je zagalamio:
„Otrovaću se pečurkom, nuklearnom. Horor, Dejvi, horor. To je. Znaš li ime ovog horora? Deca kukuruze. Da. Oni misle da nisi čovek ako se ne patiš. Njihov pogled na svet je tako jednostavan. Beskrajno jednostavan. Oni se priključuju na kolektivnu svest svakog dana u pola osam i koriste rođendan kao lozinku. Pogledaj svuda oko sebe. Vidiš li koliko su veliki njihovi resursi?“
Pitao sam se šta je bilo na vrhu one šipke, ispod najlona. Probudio sam se prije nego što sam uspio da saznam.
Pogledao sam ekran računara da vidim da li je Maksim na mreži, da ga pitam šta je ispod najlona. Takođe, da li se Elena javila, da li je stigla iz Skoplja. Nema ni jednog ni drugog. Ali ima mejl od Janka.
Ćao ekipa,
Sutra naveče ste svi kod mene i izlazimo čim popijemo sve što sam pripremio. Samo da vas obavestim. Nemoj da neko izostane, obračunaće se sa mnom.
Vidimo se u 8.
Uvek vaš,
J. Obradović
Mejl je poslat Eleni, Sanji, Mirni, Maksimu, Janu, Petru i meni. U prvom semestru smo bili zajedno na svim predavanjima, izlazili smo svakog vikenda i na sve brucošijade. Prvo kod Janka na zagrijavanje pa onda u grad. Petar nas je brzo napustio, počeo se baviti fotografijom i studirati nešto u vezi sa fotografijom. Sanja i Mirna su takođe otišle nakon prve godine. Sad ih viđamo na Jankovim žurkama.
Kao da je odgovor na taj mejl, stigao je i mejl od Jana poslat Eleni, Maksimu, Janku i meni.
Naslov mejla je „Sledeće godine u ovo vreme bićemo milioneri“.
Evo da i ja pošaljem jedan zajednički mejl Nešto sam razmišljao, još jednu godinu studiramo. Posle toga ćemo verovatno raditi neke dosadne poslove. Sad nam je prilika da zajednički radimo na nečemu interesantnom. Rok za završetak može biti jun. Do juna ćemo sigurno svi biti ovde. Valjda smo do sada nešto naučili. Mogli bismo posvetiti malo više vremena svom projektu.
Imam i konkretan predlog. Mogli bismo praviti video igru da bude interesantnije. Osim toga, na igrama se može zaraditi. Predlažem da to bude neka strategija ili simulacija upravljanja. Imamo samo jednog člana koji zna da pravi grafiku. Ako bismo pravili igru sa puno grafike, to bi bio problem. Ovako, neka igrač upravlja nekim resursima, neka se sva radnja dešava kroz interfejs i neke jednostavne animacije koje bi Maksim unapred pripremio. Dakle, Maksim bi svakako radio ilustraciju i interfejs, Elena bi radila na bazi podataka. David i ja možemo praviti fleš igru. Mogao bi i Obradović da pomogne na neki način. Sada su popularne onlajn igre. Igra bi se igrala u pretraživaču. Zato Elena treba da zapamti u bazi sve što je korisnik radio da može da nastavi kada se prijavi u igru sledeći put.
Zaključak: Pravimo online igru sa akcentom na strategiji igrača, bez mnogo složene grafike. Do maja moramo završiti, preko ljeta objavljujemo i next time this year we will be millionares*.
Možda već primećujete da imam jednu ideju za igru. U glavi mi je, uskoro ću napisati do detalja kako sam je zamislio. A do tada čekam vaše predloge. Ne mora biti obavezno moja ideja ta koja će se realizovati. Ako neka vaša bude bolja, onda ćemo je raditi. Ipak, kolike su šanse za to?
Maksimov odgovor:
Evo meni pada na pamet ideja. Jan je glavni lik, a cilj igre je da sakrije kolu od devojke. On ima resurse po kući u kojima može držati kolu. E sad, treba nabavljati da ne bi nestalo. Kad nestane, game over, gotovo. Opet, ne treba nabavljati previše jer nema mesta da sakrije. Dalje, mora proučavati ponašanje neprijatelja. Kad pretpostavi da će devojka tražiti nešto po tavanu, onda mora premestiti kolu u ladicu radnog stola.
Jan je poslao kratak odgovor.
ha-ha
I ja sam se uključio u razgovor.
Odlična ideja, razmisliću i predložiti nešto. Kako se ja toga nisam sjetio? Biće to iskorak za nas. Veliki skok za nas, a mali, sasvim beznačajan korak za softversku industriju.
Best regards,
David
Stigao je mejl od Elene.
Iskorak je što smo prošlog semestra počeli raditi na plaćenim projektima, a sada radimo na svom projektu bez para.
Pristajem da radim pod uslovom da vas trojica ne provodite vreme igrajući fudbalski menadžer. I da ne pravite Rube-goldbergove mašine.
Best regards,
Elena
Odgovorio sam Eleni.
Kako sad da ne igram? Okoronkwo mi je u najboljim godinama.
Best regards,
David
Elena je napisala kratak mejl.
Eto…
Best regards,
Elena
