Sinoć smo sjedjeli kod Janka i izašli u grad. Nisam bio potpuno prisutan, u mislima sam još kod kuće. Tamo se desila neka promjena u vezi sa mojim drugovima iz kvarta, Veljkom, Goranom i Aleksandarom(Maks ih je zvao skraćeno VGA). Odrasli smo uz mog starijeg brata, koji je uvijek bio u nekoj smiješnoj neprilici. Njegovi doživljaji su nas uveseljavali. Tako je bilo do ovog ljeta. Sada, meni je moj brat ostao moj brat, a njima je postao idol. Ništa mi nije jasno.
Još jedan drug je bio tu u kvartu. Malo stariji od nas, Marko. Ali on se ljetos odselio. Sad radi kao noćni čuvar u Švajcarskoj. Tačnije, ne radi, nego sjedi noću u firmi. Zapravo radi, donosi svoj laptop svake noći i pravi neki softver.
Sjećam se, ‘96. ili ‘97. smo šetali Veljko, Goran, Aleksandar i ja. Sreli smo Marka sa drugom.
„Šta radiš, Marko?”
„Evo, pokušavamo umrežiti dva računara.”
To je u to vrijeme bio podvig, posebno za srednjoškolce. Pretpostavio sam da imaju modem na svakom računaru i da će koristiti telefonsku liniju. Htio sam da čujem više od njih, ali je Veljko požurivao razgovor. Oni su išli od njegovog do drugovog stana i nosili softver koji treba da instaliraju. Kada smo završili razgovor i krenuli dalje, Veljko je samo kratko prokomentarisao:
„Mrzim pametne.“
Da, sad kad se malo prisjetim, nije tako čudno Veljkovo poštovanje mog brata.
Petar me je izvukao iz mojih misli. Pričao je o fotografijama koje pravi i dodaje im tekst. Iznosio je neku složenu teoriju o tome. Pitao sam ga da li mi priča o demotivacionim posterima. Kao da se malo uvrijedio. Kaže da to nije ni slično, ovo što on radi je naredni iskorak umjetnosti. Prekinula ga je Sanja, predlaže da idemo organizovano na Sajam knjiga i noćimo jednu noć u Beogradu. Preko stola je Elena dobacivala da svi treba da upišemo italijanski i kako je to lijep jezik. Bio sam opkoljen kulturom. Razmišljao sam da podržim taj odlazak na Sajam. Taj vikend Partizan igra sa Vojvodinom u Beogradu pa bismo mogli pogledati.
Elena se pojavljuje na mreži.
David: Elena..
Elena: Davide…
David: Elena…
Elena: Davide…
David: Elena…
Elena: Šta je?
David: Ništa.
Kako si?
Elena: Evo, dremam. Brzo ću na spavanje.
David: Kako si se provela sinoć?
Elena: Nije loše.
David: Trebao sam sjesti pored tebe…
Elena: To sam pošla da ti kažem, moramo kod tih grupnih izlazaka malo paziti da nam bude interesantnije. Ispričala sam se sa Sanjom i Mirnom. Bilo je interesantno na neki način. Pored tebe je bio Petar, da zna čitati tvoje lice, ne bi onoliko pričao.
David: Ne mogu sakriti?
Elena: Nema šanse, nikad nisi mogao.
David: Pa bilo je isto tako na neki način zanimljivo. Ne mogu reći da mi je žao što sam sve ono čuo. Njegov doživljaj onoga što radi.
Elena: Motivacione postere?
David: Ne, ne razumiješ ti to. A ni ja. 🙂
David: Čudno. Ali ne čudno kao Sanja koja predlaže odlazak na sajam knjiga.
Elena: Znaš da sam razmišljala danas o svemu tome, o izlasku, o projektu, o sajmu knjiga.
David: Bio sam kod Sanje u stanu nekad prije ljetnje pauze. Čovječe, velika dnevna soba puna knjiga, police od poda do plafona, zidovi skoro potpuno prekriveni. A visoki su plafoni, znaš. Neke interesantne slike na zidu, neobične. U uglu stari pianino. I Sanja u svemu tome. One je uzela taj stan samo zato što je u centru, blizu klubova. Neko zanimljiv je živio tu. I neko bi tako znao uživati u tom stanu, a njoj to sve ništa ne znači. Elem, poenta je, možda toliki broj knjiga utiče na nju.
Elena: Kakve knjige, šoping, spavanje i izlazak u Beogradu. Ma šta ćeš ti kod Sanje u stanu??
David: S Obradovićem svratio, s Obradovićem se svagdje stigne. Ne brini, kada su u pitanju takve cure, znaš da je meni miljenica Mirna.
Elena: Znam, pominjao si nešto. Ti bi to stvarno uradio?
David: Ne bih.
Elena: Ali rekao si da bi. Nekad pred junski rok je izgledalo kao da ćeš biti s njom.
David: U jednom momentu mi se učinilo da hoću. Kada sam rekao da će možda biti nešto, tada sam to i mislio. A ne znam šta je ona mislila i da li je mislila.
Elena: Ali nije mi jasno zašto. Šta te motiviše, možda što lijepo priča? 🙂
David: Ma ništa. Ne znam. Ne znam zašto sam tako mislio. Bio sam sam tokom skoro cijele treće godine, bez djevojke.
A šta si o projektu razmišljala?
Elena: Eto… nadam se da ćemo napraviti nešto, da nećemo biti neorganizovani, da će imati smisla.
David: Moglo bi biti dobro. Vjerujem da možemo napraviti nešto interesantno. Samo šteta je što radimo odavde. Da smo u nekoj razvijenijoj zemlji, vjerovatno bismo imali podršku. Neki poslovni inkubator bi nam dao radni prostor, salu za sastanke, pristup brzom internetu, sastanke sa investitorima i mentorima. Ovako ćemo sve morati sami od kuće.
Elena: Da, zamisli da smo na nekom interesantnijem mestu. U Njujorku, na primer.
David: Interesantno mjesto. Znači pravo tamo.
Elena: I u nekom interesantnom vremenu. Recimo kraj sedamdesetih, početak osamdesetih. Možeš li zamisliti to? Da izlazimo u CBGB.
David: Elena bi tamo plesala uz Blondie, mogu zamisliti tu scenu. Pa mi ne bismo izlazili odatle, ma ništa onda ni od faksa ni od projekta. A za projekat je bolje zapadna obala od Njujorka. Taman je tad tamo sve počinjalo da se dešava.
A Mirna i Sanja se guraju ispred Studija 54 i nadaju se da će ih pustiti. 🙂
Elena: Tačno ih mogu videti tamo. 🙂
Elena: A ovako su samo novosadska pink verzija.
Elena: Ej, kad god popijem malo, sanjam čudne snove.
David: I ja. Šta si sinoć sanjala?
Elena: Svašta nešto čudno.. bilo je i tebe…
David: Jesi sanjala da intelektualno dominiraš nada mnom u tv duelu??
Elena: Haha
David: Pogađam drugi put i sad ću ozbiljno
ovako…
Nepregledan park… staze posute sitnim šljunkom, oko staza visoko grmlje, uredno ošišano… privatni posjed.
(to je bio opis mjesta radnje)
Šetamo Mirna i ja.
(uvod)
Nailaziš ti…
(to je već bio zaplet)
Iznenađen tvojom pojavom, jer si se davno udala u susjedno kraljevstvo i dugo te nisam vidio…
…mislio sam da više i neću…
…u momentu shvatam da nema smisla ništa drugo nego da budem sa tobom i kažem Mirni da je sve gotovo.
(tu sam mislio da je počeo rasplet)
Iz susjednog kraljevstva šalju vojsku da vrate odbjeglu Elenu.
(peripetija)
Mi bježimo daleko u planine da nas niko ne nađe… ti sve onako pridržavas dugu haljinu rukama da ne zapneš…
…i uspjećemo izgleda pobjeći…
i tu se budiš. 🙂
Jesi to sanjala??
Elena: Ne.
Ali je najlepša priča koju sam pročitala.
David: Ma da, sigurno.
Elena: Da, stvarno.
David: Pa što onda nisi to sanjala?
Elena: Pa glupa.
David: Pa da si pametna, došla bi u farmerkama ili trenerci… ne bi trčala u haljini.
Elena: Hahahah… luđače…
Elena: Ček, javlja mi se još neko na četu.
Koleginica Jovana.
David: Šta kaže koleginica?
Elena: Pita da li famelija u nekim krajevima znači familija. I pita za Janka. Srela je Sanju i ona je pričala o rođacima sa mamine i tatine strane, ali nije bila sigurna da li je dobro čula da su to dve familije.
David: A za mene nije pitala. 🙂
Elena: Žao mi je. Šta hoćeš, ona ne zavija i pravilno govori. Nije tvoj tip.
David: 🙂
Elena: Ali da je slatka, slatka je.
David: Baš sam takve poželio.
Elena: Kakve?
David: Koje ne zavijaju i pravilno govore.
Elena: Slatka je, kao što rekoh.
David: A to ne smeta.
Elena: Nikako.
Elena: Mogu ti reći da mi se baš sviđa.
David: *sviđaš
David: Hvala.
Elena: Tek sad nešto razmišljam.
Elena: Prekini!
Elena: Mnogo smo vremena provele zajedno i ni na koji način mi nije bila naporna. Čak suprotno.
David: Eto, izgleda baš neka fina koleginica, a ne pita za mene. Al’ dobro. Meni je važno da imam tebe.
Elena: Samo da ti kažem. Nisu mi više ove tvoje poruke kao ranije. Kad si bio sam, imale su smisla, mogla sam malo i da poverujem. Sad misliš o Aliki, a pričaš o nekom snu u kojem smo nas dvoje.
Elena je sve vrijeme, od dolaska na faks, imala momka. Ipak, često smo se dopisivali do jutra, najviše prošlog ljeta, kad smo bili kod kuće. Uvijek sam imao neku priču u kojoj smo nas dvoje, a ona nikada nije pokazivala da joj to smeta. Ponekad se činilo da smo prešli granicu, imam još njenu poruku u telefonu kad sam prošle godine kasnio na početak predavanja:
Davide, nedostaješ mi. Po satu ćeš znati da sam pijana, ali ti znaš da bih ti to i trezna rekla. Sto puta poželim da ti to kažem, ali bojim se da ću te smarati, i eto na kraju ne izdržim. A ti sad nemoj pomisliti da sam dosadna nego shvati, sve je lepše kad si tu i zato jedva čekam da dođeš.
U nekom ranijem momentu naše gravitacije su se povezale i postali smo neka vrsta čudne binarne zvijezde, ali ovog ljeta smo se samo par puta kratko dopisivali. Šta sad da joj odgovorim?
David: I šta reče, šta si sanjala? 🙂
Elena: Sanjam, igrate se žmirke ti, Janko, Maksim i Jan. U nekoj ste kući gde su zidovi od stakla, i vrata su od stakla, tako da se sve vidi i vi vidite jedni druge. Ipak, Janko se krije od tebe iza vrata dok ulaziš u sobu. Ti ga, naravno, vidiš, ali pošto su to vrata, vi se ponašate kao da je zaklonjen. I tako se stalno krijete, a vidite se. Jedna soba je od pravih zidova i tu sam ušla. Unutra je zelena, pohabana fotelja, stilska. Ispred nje sto, na njemu mali televizor, stari neki… pisala je i marka, Goldstar, ali u stvari je pisalo Goldberg samo Goldstar fontom.
Sela sam i prebacujem kanale, ukupno 4 kanala. I na tim kanalima mogu videti šta vas četvorica sanjate. Gledam Jankov san, prebacim na Janov i tako. Znam da ćeš pitati šta je na tvom kanalu, ali ne sećam se nijednog vašeg sna, znam samo da su to bili snovi. I to snovi ove moje rubgoldberčadi.
David: Lijep san. Sviđa mi se. Kao film je.
Elena: Da, horor. Djeca kukuruze, kao što Maksim govori u tvom snu.
David: On to inače govori, a ja sam to i sanjao.
David: Znaš, malo sam se ohladio od Grčke i svega. A otkako se dopisujemo opet, ponovo mi te riječi dolaze same, te koje ti pišem, ništa ja tu ne smišljam. Nisam ti maloprije odgovorio, a ne bih baš da pobjegnem od odgovora.
Elena: Miriše kafa.
Elena: Moraćemo raditi na našem prijateljstvu opet.
David: Svakako. Trudiću se.
Elena: Moraš naći devojku. Ovde, u Novom Sadu.
David: Naći ću, ne zbog sebe. Zbog našeg prijateljstva. 🙂
Elena: Verujem da hoćeš. Ti si dobar drug i uvek uradiš sve kako treba.
Elena: Ok.. Sad moram na spavanje.
David: Kada ustaješ??
Elena: U pola sedam.
David: Izvini što sam zanimljiv.
Elena: Ići ćemo na čet u 6 i biti do 10 da mogu na vrijeme u krevet.
David: Ne može, od 6 do 8 je Mirnin termin.
Elena: S njom tek nije doživljaj ako je ne slušaš.
David: Neka koristi slova sa preglasom.
Elena: E, grozni smo.
David: Oki, nećemo više biti grozni… a nismo grozni samo kada spavamo.
Na kraju druge godine, Elena i ja smo šetali i bili smo negdje na Limanu 4. Magla je bila gusta, kao da smo umotani u paru, kao štap u šećernu vunu. Pričao sam joj neke lijepe detalje o djevojci s kojom sam tada izlazio i sa kojom sam se prestao viđati mjesec dana nakon tog razgovora, a ona je kukala nad svojom vezom sa momkom iz Skoplja sa kojim izlazi i sada. Pitala me je da li volim svoju djevojku. U tom momentu osjetio sam jak miris kafe iz neke pržionice pored koje smo prolazili, ali je nismo mogli vidjeti.
„Miriše kafa.“
„Šta miriše kafa, o čemu pričaš? Nećeš da odgovoriš? Ne voliš je?“
„Ne, osjetio sam da miriše kafa i to baš jak miris.“
„Ma šta miriše, menjaš temu… Vidi stvarno miriše. Jako. Izgleda da prolazimo pored neke pržionice.“
Od tad kažemo „miriše kafa” kad god se nađemo u nekoj osjetljivoj situaciji.
David: Jesi li još tu?
Elena: Reci.
David: Ako može još nešto da kažem?
Elena: Ma reci.
David: Sanja je Dama s famelijama.
Elena: ‘Ajde spavaj, bezobrazan si.
Upravo me zvao Janko. Kaže da nakon izlaska nije uspio stići do kuće. Zaspao je na klupi u parku. Nije prvi put da se to dešava. Trebalo je da se sjetimo da ga stavimo u taksi ili da ga otpratimo. Niko nije mislio o tome. Jutros su ga našli drugovi iz srednje, Lazar i Marin. Oni su ga probudili. Njegov komentar na to je:
„Brate, kakva slučajnost.“
