Elena krade cvijeće ispred kuća. Tako je bilo i ovog prijepodneva dok smo šetali Grbavicom. Vrata dvorišta bila su otvorena i vidjele su se kadife u dvorištu. Ušla je bez razmišljanja. Isto je kao i sa velikim drvenim vratima dvorišta ili stambenih zgrada. Kada ih vidi, mora da se fotografiše na tom mjestu. To je kao refleks. Maks je pričao o televizijskoj pretplati.
,,Problem kod pretplate je što svi dajemo istoj televiziji. I onda oni prave program za sve. Zamisli da praviš isti ručak za sve. Šta bi to bilo? Krompir i šnicle možda. To jednostavno ne odgovara svima. Možda nekome i smeta. Stanovnik treba sam da izabere kome će plaćati pretplatu. Svaka televizija, radio ili novine bi trebalo da budu u mogućnosti da primaju pretplatu. Znaš li kakve bi to preterane mogućnosti donelo? Imali bismo jazz radio koji bi opstajao bez problema. Imali bismo kvalitetan TV kanal koji se bavi video igrama. Vidi, gari, imaš dve hiljade ljudi u državi kojima je glavni hobi neka video igra ili neka društvena igra. Znaš koji je to mali procenat stanovništva. Od dve hiljade pretplata može da se održava specijalizovani radio ili časopis za njihov hobi. Svi dobijaju. Neki bi dobijali i mnogo više nego što im treba za opstanak i imali bi mogućnost da se poboljšavaju, da stalno napreduju. I tako polako praviš izvozni proizvod. U inostranstvu isto žele specijalizovani program, postoji taj segment tržišta.“
Meni je izgleda jedinom bilo neprijatno što je Elena u tuđem dvorištu.
„Maks, pucaće jednom ovako na nas.”
„Ma neće. Žene se teško odlučuju na pucnjavu, a muškarcu, kad bi je vidio, bilo bi drago što krade u njegovom dvorištu.”
„Da. Teško da će Anđelićka odobriti njenu razmjenu.”
„Neki dan je tema sa Jovanom i Janovom devojkom bila kako da se pojavi na tom razgovoru sa komisijom. Bez šminke i malo jadno obučena.”
„Problem je što kad bi je zagrnuo u šatorsko krilo, opet bi se nazirala njena figura. Džaba sve.”
Elena se konačno pojavila sa cvijećem koje je imalo zemlju na dnu, da presadi.
„O čemu pričate vas dvojica?”
„O poštovanju.”
Maks je imao spreman odgovor.
„O kakvom poštovanju?”
„Uopšteno o poštovanju. Šta je to poštovanje uopšte? Da li je potrebno, zašto postoji. Koga treba poštovati?”
„Koga ti poštuješ, Maksime?”
„Čika Boška. On mi prvi pada na pamet. A ti?”
„Profesorku Biljanu.”
„Bilju vešticu?”
„Da. Javlja mi se da ako poštujem nju, neću morati poštovati nikoga drugog, ako to ne želim.”
Trebali smo krenuti na Frušku goru, kada je Maksu zazvonio telefon.
„Pozvani smo kod Petra. U centru je.”
Sad nećemo stići do Fruške gore i sjesti pod naše projektno drvo. Tako smo ga zvali jer smo tu često sjedjeli i pričali o našoj igri. Eleni je odgovaralo da ne stignemo jer nas je nagovarala da ne idemo gore nego na Štrand. Putem do Petra smo razgovarali o tome kako niko od nas ne zna šta će raditi u oktobru. Nismo znali da li će se nešto pozitivno dogoditi sa igrom. Elena ne zna da li će biti na našem fakultetu ili će dobiti razmjenu, a onda bi napustila i posao. Maks se nada da će njegova djevojka iz Brazila doći u Novi Sad, ne razmišlja o scenariju u kojem ona ne dolazi, a meni je ujka opet pomenuo da ima nešto dobro za mene, ali bih morao da se vratim u Banjaluku i da tamo radim. Kaže da nije naporno, mogao bih i nešto svoje raditi dok sam na poslu. Shvatio sam da bi i moji roditelji voljeli da se vratim. Stalno se brinu da li jedem kvalitetno. Maks je rekao da je važno da uvijek imamo nešto toplo na kašiku i počeo glasno da se smije.
Stigli smo kod Petra. Sa njim je i umjetnica iz Holandije. Njen najpoznatiji rad do sada je oblačenje dječijih lutaka u odjeću prostitutke. Sada ona šije tu odjeću lutkama, a onda ih Petar fotografiše i dodaje tekst, koji zajedno osmišljaju. Iskombinovali su svoju djelatnost. Sve to plaća neka evropska organizacija.
Kada smo izašli iz galerije, iznajmljene za ovaj umjetnički projekat, glasno sam se upitao: ,,Šta sam ja to sada upravo vidio?“ Maks je rekao da sam ljubomoran. Elena je rekla da nisam ljubomoran, da to nije moj karakter. Kaže da sam primitivan.
„Volim što sam primitivan.”
Maks je prešao na moju stranu.
„Gari, mene zapadna civilizacija podsjeća na stare dekadentne imperije neposredno pred propast. Idemo na Štrand. U hladnu vodu.”
Poslije kraće šutnje se osvrnuo na razgovor koji smo imali prije ulaska u galeriju, a čini mi se i na galeriju.
„Šta god da se desi u oktobru, šta god da budemo radili, naši životi idu u dobrom smeru.”
