Sinoć sam čuo za Elenin problem sa postdiplomskim u inostranstvu. Sjedjeli smo kod Malog Save. Profesorka Anđelić odlučuje o tome ko će ići na razmjenu, a njih dvije su već imale sitne prepirke. Priča se da profesorka ne voli zgodne djevojke i da je to bio razlog prepirki, a i njenog protivljenja Eleninoj razmjeni.
„Niko ne sme da izgovori naglas da je tako, Davide, jer je to i uvredljivo. To je više nego jasno na osnovu njenog ponašanja, ali nemoguće je to dokazati, posebno nekome ko nije prisustvovao tim predavanjima. Tebi recimo…”
„Pa bila su neobavezna…”
Kako god, juče ujutro je imala sastanak sa Jovanom i tražile su najneugledniju kombinaciju i frizuru za komisijsko odlučivanje koje je najavljeno, zbog Elenine žalbe.
Elena se nakratko opet osvrnula na muke sa Maksimom tokom razvoja igre i višestruka prepravljanja, kada sam osjetio da jedva sjedim, da nemam energije.
„Taj erease and rewind pristup je neizdrživ. Osnovne stvari se moraju definisati.”
Imao sam osjećaj da je baš u to vrijeme u Maksovom stanu sa zvučnika odjekivalo: ,,Svaka definicija gubitak je slobode…“
„Elena, malaksao sam.”
„Od razvoja igre sa Maksom? Možemo to zvati maks-malaks sindrom.”
„Ma ne, sad sam odjednom malaksao. Moraću na spavanje. Odjednom nemam energije.”
„Pre si ostajao i kada ne spavaš celu noć.”
„Ma znam, ali sad stvarno odjednom ne mogu. Ostario sam valjda.”
„Sigurno ti je dosadno jer pričam o problemima.”
„Nije mi dosadno, sjedio bih cijelu noć, al‘ sad kad to kažeš, u posljednje vrijeme stalno se žališ. Problemi na poslu, na fakultetu. Puštaš da ti uđu u glavu svi ti negativni likovi.”
„Znači tačno je da sam ti dosadna.”
„Nisam to rekao.”
„Ali jesi mislio.”
„Slušao bih i to. Hajde sutra da se vidimo.”
„Sutra radim celi dan. Znaš to. Je l’ me pratiš kući?”
Sad me to namjerno pita jer zna da ne mogu pa da poentira kako ne želim više ni da je pratim. Zamalo da me iznervira.
„Još samo mogu da te zagrlim i da odem da se zavučem pod ćebe. Baterija mi je kritično prazna.”
Poljubio sam je da se prisjeti da je i dalje e=(cm)2.
„Izgleda da smo i dalje isti mi, al‘ ako dođeš sad kući i uključiš igricu…”
„Neću sigurno, nemam snage.”
Ostao joj je još gutljaj vina pa je nazdravila pred polazak kući.
„Davide, neka nas zaobiđe rokenrol i neka nam ne miriše kafa.”
„Uzdravlje!”
Došao sam kući i jedva se istuširao. Vilica mi je drhtala kao u crtanom filmu. Prava groznica. Izgleda da je neki virus. Nije trebalo da grlim Elenu, al’ svakako smo sjedjeli dva sata prije toga.
Mirna je poslala SMS:
„Hajde malo na komp da pričamo…”
Nije bilo šanse da ustanem iz kreveta. Uključio sam IBC kanal. Sviđa mi se ovaj osjećaj groznice. Hladnoća koja se pojavi sa svakim pokretom, svakim i najmanjim otkrivanjem, ulaskom novog vazduha pod deku. I ušuškanost koja donosi toplinu, blago drhtanje. Stvara mi neku prijatnu jezu. Čekao sam da ovo prođe pa da sutra nastavim dalje.
Tako ležeći sjetio sam se ujakovog krova koji je napravio na djedovoj zemlji. Prilikom posljednjeg boravka kod kuće, pomogao sam mu da napravi krov. Bio je to pravi krov od crijepa, u dvije vode, blagog nagiba, skoro vodoravan. U najvišoj tački bio je pola metra od zemlje. Naslagali smo crijep po letvama koje je sam pozakivao, bez greda. Sve se uradilo brzo i jeftino, korištenjem starog crijepa. Nisam pitao zašto to radimo, znao sam da mora postojati neki razlog i sad me evo nešto zainteresovalo. Maks je pitao da li je to možda neka umjetnost, a Elena je pitala da li se može bilo šta čuvati ispod tog krova. Odgovorio sam negativno na oba pitanja, krov je bio praktično na površini zemlje, prenisko. Sa tim krovom u mislima sam i zaspao.
Jutros sam se probudio u mnogo gorem stanju, sa glavoboljom, potpunom malaksalošću i temperaturom. Temperaturu sam imao i sinoć, ali je nisam mjerio. Najteže je bilo kada ustanem, tada je glava najviše boljela. Nije bilo šanse da odem do prodavnice ili apoteke. Elena je na poslu, Maksim neće ustati još tri ili četiri sata, Janka rijetko viđam otkako su predavanja završena pa nešto nisam ni htio da ga zovem. Ležao sam i pomalo gledao u telefon. Tu je bila Mirnina neodgovorena poruka.
„Hej, sinoć sam se srušio u krevet. Bolestan sam. Pa ne odgovorih…”
Nazvala je odmah da ispita šta mi je i da pita da li je neko tu. Kaže da odmah dolazi. Svratila je usput u apoteku i prodavnicu. Napravila je supu od povrća. Rekao sam joj da je spas za mene sada.
„Biću ja tu danas. Piću kafu na balkonu. Odoh sad da se javim drugarici. Ti nećeš kafu?”
„Ne mogu sada.”
Odnijela je kafu na balkon i vratila se.
„Je l’ ti tu Partizanov dres?”
„Tu je u ormaru. Što?”
„Zanima me kako mi stoji. Mogu da probam?”
„Ma uzmi slobodno.”
Stajao joj je kao široka, kratka haljinica.
„Mirna, izgledaš fenomenalno.”
„I meni se sviđa. Nosiću ga malo.”
Mirna je nazvala drugaricu i pola sata pričala o svojoj mački. Nisam znao da se toliko može reći o jednom mačetu. I drugarica ima mače pa je i ona pričala o svom. Znao sam od ranije da na ovim novim telefonima sa videom razmjenjuju video zapise sa mačićima i da se raznježuju dok ih gledaju.
Mene je nazvao Maks. Objasnio sam mu da me liječi Mirna i da je u Partizanovom dresu. Okrenuta je od balkonskih vrata, ali prekrštene noge su na strani, tako da ih ja vidim cijele, osim nešto minimalno što dres pokriva. Mislim da to radi namjerno. Želi da mi uđe u glavu.
Maks je rekao da je Mirna doktorka bez granica, ja sam odgovorio da se već osjećam mnogo bolje i da opravdavam sve metode.
