Polako smo shvatali da naša igra neće imati veliki broj igrača ukoliko se nešto ne promijeni. Ništa se nije dešavalo. Nismo znali kako da privučemo dodatne igrače. Kada igra ne postane hit, niko ne obavijesti programere o tome. Vrijeme prolazi i ostaje neki manji broj igrača, tako da vremenom shvatamo da veći broj igrača jednostavno neće doći. Povremeno nam prijave neku grešku koju popravimo, pogledamo statistike i ništa se posebno ne dešava.
Svratili smo u kafanu kod Malog Save. Maks je znao sve ljude tamo. Sjedjeli smo u bašti koja je nekada bila dvorište kuće.
Prošlog vikenda, Maks je bio prilično oštar u odbrani svojih stavova, a čika Boško mi je kasnije pričao da to nije prijalo čika Matiji.
„Matija je isporavljao čika Bošku svoje muke s nama, najviše s tobom.”
„Isporavljao? Kakva je to reč?”
„To je riječ moje bake. To znači verbalno izražavao svoju muku, govorio nekome nešto što ga tišti i mora da priča o tome. Ne zato što treba nego što će mu biti lakše kada nekome ispriča. Tako nekako.”
„Znači isporavljao, isporučivao svoju muku starom umetniku.”
„Tako nekako.”
Maksim nije htio ni da komentariše, ali svidjela mu se nova riječ. Prešao je na temu svog sinoćnjeg igranja fudbala na računaru protiv Janka. Dobro mu je išlo, a Janko je stalno imao nova opravdanja. Mislim da sam sva zapamtio.
,,Džojstik mi ne valja.
Sudija navija za tebe.
Donio si neko čudno pivo, ošamutilo me.
Ne valja ovaj Manchester, da igram s Realom, ne bi bilo ovako.
Ne valja ovaj Real, da igram s Manchesterom, ne bi bilo ovako.
Igraš loše i ja sam počeo igrati kao ti.
Nije mi dovoljno ofanzivna taktika.
Nemam sreće jednostavno.
Igrači mi se ne kreću dobro.
Ja ti pričam nešto a ti mi daješ golove.“
Morao sam da mu prenesem Jankove izgovore sa stonog tenisa.
„Loptica odskače čudno.
Reket mi ne valja
Svjetlo mi ne odgovara.
Smeta mi duks.
Rame me nesto koči.
Mala je prostorija, ne mogu da se izvučem (šta god to značilo).“
Maks je komentarisao kako ga rijetko viđa u posljednje vrijeme. Par puta ga je vidio, stalno je radio neke nalaze. Pitao je Marina da li je zdrav, kaže da su svi nalazi dobri, ali se on i dalje pregleda. Nije znao na šta sumnja. Maks ga je nazvao i insistirao da dođe odmah kod Malog Save.
Što sam duže sjedio ovdje, sve više mi se sviđalo mjesto. Možda je samo u Cubismu bilo prijatnije, ali ovdje je bašta mnogo bolja, Cubismo je praktično na tranzitu i nema pravu baštu.
Pojavio se i vlasnik kafane, Mali Sava. Visok je 195 centimatara i ima 140 kilograma. Mogao sam pretpostaviti. Pozdravio se sa Maksom i upoznao se sa mnom. Ispričao je dosta o prošlosti ovog mjesta. Meni je najinteresantnija bila priča o tome kako je ova kuća ostala najveća u ulici. Pripadala je djedu Malog Save. Nalazi se u ulicama koje su kose u odnosu na Bulevar (Mali Sava kaže da je Bulevar kos u odnosu na ove ulice, jer su one nastale prve, a kasnije je cijeli grad promijenio orijentaciju). Na početku ulice nalazi se kuća koja je nešto manja od ove. Kada je vlasnik te kuće planirao gradnju, pitao je Savinog djeda kolike su dimenzije njegove kuće. Djed je rekao da su nešto manje nego što stvarno jesu. Komšija je napravio metar dužu kuću. Kada je kuća završena, došao je da kaže Savinom djedu da je njegova kuća sada najveća u ulici, ali Savin djed je rekao da je i dalje njegova najveća jer mu je slagao i rekao za metar manju širinu i dužinu.
„Kako se u trenutku sjetio zašto ga pita? Djed je genije.”
Janko je došao taman na vrijeme da čuje tu priču i onda je skrenuo razgovor na preuređivanje kuće u kafanu. Maksim i ja smo se zgledali, iznenađeni njegovim poznavanjem materijala. Kasnije nam je objasnio da je u ratu znao svakom komšiji od čega je tavanica kuće, ploča ili ,,munta“, jer su se krili u najčvršćim građevinama tokom granatiranja.
„Ove kuće u Vojvodini nisu nikakav zaklon.”
Kada je Mali Sava otišao, komentarisao je da je ovdje uloženo mnogo novca i da je Sava vjerovatno bogat. Maks je rekao da bogate ljude treba podržati i to je nekako podsjetilo Janka na druženje u Boškovom ateljeu.
„Matija misli da je David nevaspitan.”
„Zašto ja, pored Maksa…”
Ispostavilo se da se Matiji nije svidio odgovor kada me je pitao šta su moje ambicije. Rekao sam da mi je kratkoročni cilj da postanem noćni čuvar, a dugoročni da budem skorojević.
„Kaže da vas treba skloniti sa ulice, da se malo usmjerite.”
Maks je negodovao.
„Zašto da me sklone sa ulice? Na ulicama je lepo. Volim ulice. Mnogo bolje nego u zatvorenom.”
Lazar i Marin su mu rekli da više neće dolaziti, da je dosadno. Maks je komentarisao.
„A čika Mate, kad bi i njemu nekako dosadilo. Ali nema šanse da taj odustane.”
Prije nego što je Janko došao, Maksim je komentarisao da Janko provodi sve više vremena sa Lazarom i Marinom i da poprima neke njihove osobine. Kaže da treba više da ga zovem na druženja.
„Vidim. Možda uskoro neću biti tu, a neće ni Jan. Ako se nešto ne desi sa igrom, vjerovatno ću prihvatiti tu ponudu od ujaka. Ovdje sam sad da pokušam dati ispite. Možeš li ti sa sigurnošću reći da ćeš naredne godine biti ovdje?”
„Ne. Da, onda bolje da ima društvo, a i da se malo usmeri.”
„Da ne bude na ulici…”
