U ponedjeljak sam još uvijek bio u Novom Sadu. Počeo sam polako da brinem jer mi se nijedan dogovor za posao ne ostvaruje. Nisam uspio ni da dam sve ispite. Nazvao me je ujak i rekao je da njegova organizacija započinje projekat za sedam dana i da dođem ako želim da radim. Dobio je finansiranje iz programa za podršku preduzetnicima. U okviru toga, ponudio je da firmama pravi vizuelni identitet i sajt za mali dio tržišne cijene. U budžetu je predviđena plata za jednog dizajnera i jednog web programera tokom jedne godine. Rekao sam da ću vjerovatno raditi i na jednoj igri. Kaže da nije problem da u toj kancelariji pravim igru ako mogu napraviti tri sajta za mjesec dana. Rekao sam da to neće biti problem. Dogovorili smo se i ja sam se spakovao kako bih se vratio u Banjaluku. Posao kod ujaka nije bio posebno plaćen, a posebno mi se nije sviđalo što me vezuje za jedno mjesto i što se radi iz kancelarije. Pristao sam najviše kako bih izbliza gledao njegov proces i učio sve te soft vještine pomoću kojih pliva kroz sve projekte koje je do sada radio, da iz pvog reda gledam njegove predstave. U utorak ujutro stigla mi je poruka od Abigale. Sve je spremno i mogli smo početi da radimo. Kratko smo se čuli preko Skajpa. Nije me pitala ni šta studiram, ni koju školu sam završio. Naša igra je bila sasvim dovoljna da me pozove na ovaj projekat. Jedva sam razumio šta priča. Govorila je jakim južnjačkim akcentom.
Istog dana naveče stigao mi je mejl od Viktora koji nam je pregledao kod za igru. Pitao me je da li bih mogao da napravim sajt za njegov tim koji radi embedded programiranje, da predstavimo njihove vještine i šta nude klijentima. Razgovoru sa Viktorom je prisustvovao i njegov kolega iz tima pa smo pričali na engleskom. Iznenadio sam se koliko je Viktor elokventan i stručan. Kad priča na srpskom, uopšte ne djeluje tako jer priča onako kako su njegovi roditelji pričali kada su odlazili iz Jugoslavije, prije nego što se on rodio. Podsjetio me je na Markovog kolegu koji isto nije dobro pričao naš jezik, ali je kasno otišao u inostranstvo pa nije naučio ni njemački. Sada ne može potpuno da se izrazi ni na jednom jeziku.
Nisam nikada odbio posao, nisam mogao ni sada, iako sam imao već dva dogovorena posla i ispite, a trebaće ponešto i na našoj igri prepraviti. Nakon što sam završio razgovor s Viktorom, glava mi je pulsirala. Valjda je to stres od previše obaveza. U afektu sam deinstalirao CM sa računara. Ostavio sam snimljene igre za slučaj da ponovo instaliram.
Situacija oko poslova i količine obaveza se izmijenila u dva dana. Prije toga jedina obaveza bilo je učenje. Dok sam imao samo jednu obavezu, čini mi se da sam manje i učio. Sada, sa svim ovim obavezama, učim više. Valjda se nekako ulijenim kada nema mnogo toga za uraditi.
Krajem sedmice bio sam već u Banjaluci i u petak sam izašao sa Veljkom, Aleksandrom i Goranom kod Dragančeta u kafanu. Draganče je pričao kako je proveo noć sa Sindi, osvrćući se stalno da provjeri da li je njegova supruga u blizini. Prolazila je stalno između stolova, uslužujući goste, pa bi ga mogla čuti. Ponovo je pomenuta i priča koju sam zaboravio – karijera u zatvoru i razmatranje da li se isplati priznati nečije djelo za novac i izaći iz zatvora sa nekom sumom novca.
Osjećao sam da sam na pogrešnom mjestu i da sam u nekoj alternativnoj vremenskoj liniji koja nije trebala da se desi. Naravno, najviše zbog razlaza sa Bojanom. Maks i Elena su se šalili na tu temu. Elena je rekla da moje veze traju koliko i helijumski balon, a Maks je rekao da to njemu liči na igru Aske i vuka i da njemu tu ništa nije jasno. Nije ni meni bilo mnogo jasno, samo znam da mi je bilo lijepo, a sad sam kod Dragančeta u kafani.
Ujka kaže da je dobro što povremeno navratim kod Dragančeta u kafanu.
Bez obzira na neuspjehe, osjećao sam blagi optimizam zbog količine posla i zbog znanja koje sam stekao radeći na igri. S vremenom, sve više osjećam da će najzanimljivije stvari tek doći. Projekat s Abigale je nešto čemu sam se najviše radovao i od čega sam mnogo očekivao. Vidjećemo…
Možda da provjerim i koliko se tačno zaradi u zatvoru.
