U mojoj školi od crvene cigle, tokom osamdesetih godina i sve do devedeset druge godine, predavao je profesor Rajko. Bio je u svojim tridesetim kada je počeo rat i kada je dobio poziv da ide u vojsku. U proljeće te godine, kad god bi dobio slobodne dane, došao bi do škole i držao časove, par puta se čak ujutro pojavio u uniformi i nakon održanih časova prijavio bi se u jedinicu i otišao na ratište. Početkom maja poginuo je u blizini Dervente. Od te godine do danas, kruži priča da se svakog proljeća, pred kraj školske godine pojavi u školi da zaključi ocjene, jer je osjećao da je ostavio nezavršen posao u svojim odjeljenjima. Neko od kolega ili učenika ga rano ujutro sretne sa dnevnikom, u uniformi, u nekoj od školskih prostorija kako se osamio i zaključuje ocjene, računa prosjek za odjeljenje i posebno sabira broj petica, četvorki, trojki i dvojki. Jedinice nije imao, u cijeloj karijeri nije zaključio nijednu negativnu ocjenu. I svaki put se obrati istom rečenicom kada ga neko prekine:
„Koleginice, da li Vama treba dnevnik da zaključite? Gotov sam za pet minuta.”
To se nije desilo, niti je takav profesor postojao, ali tu priču smo proljetos smislili za jednu mladu profesoricu, koja je tek počela da radi u školi. Ujka i ja smo bili zamoljeni, kao bivši učenici škole, da popravimo računare u kabinetu i reinstaliramo Windows-e i proveli smo pola dana u školi. Bio sam zadužen da ispričam sve o profesoru Rajku, a onda sam zamolio koleginicu da donese i laptop koji je bio u drugom kabinetu, jer ne znam u kojem je kabinetu tačno. Zapravo, znao sam gdje je laptop i da ujka tu već čeka, sjedi za katedrom u svojoj hipi, vojničkoj košulji. Kada je profesorica ušla, ujka se obratio sa:
„Koleginice, da li Vama treba dnevnik da zaključite? Gotov sam za pet minuta.”
Profesorica se prestravila i na momenat se onesvijestila. Nismo pretpostavili da bi se to moglo desiti. Zamalo da se onesvijesti i moja mama kad je čula šta su njen brat i sin uradili.
Već sam pomalo zaboravio na to kada me je Elena juče ujutro napomenula.
„Čula sam, Davide, da je tebi zabranjen ulaz u tvoju bivšu školu.”
„Ne baš. Mislim, ne postoji neka formalna zabrana. Samo je direktorka bijesno rekla da se više ne pojavljujem u blizini škole, ali to je bilo u afektu.”
„Nisu to još objavili u službenom glasniku”, uključio se Maksim.
Elena je postavila svoje standardno pitanje:
„O čemu ste mislili?”
„Pa nismo baš mislili. Mislim, mislili smo da neće tako jako reagovati. Mislili smo da li je priča dovoljno dobra i da li će povjerovati. O tome smo najviše mislili.”
Elena je pričala o nekoj nedužnoj žrtvi, a ja sam se branio da je primljena preko stranke i da je prirodno da ne osjećamo empatiju.
Mijenjao sam temu. Predlagao sam da odemo do Malog Save. Elena je htjela negdje gdje se pleše. Maks je bio na mojoj strani.
„Elena, ples je manifestacija anksioznosti. Jadni ljudi ne znaju kako da se oslobode stresa i onda se tako kreću u ritmu muzike. Pretežno žene. Muškarci utapaju anksioznost u alkoholu. Zato dolaze na isto mesto gde se svako leči na svoj način. To je klub ili dancing, tako nešto piše na ulazu. Tu se onda stvori neka sinergija. I muškarci malo počnu plesati, i žene popiju. Ukratko, bolest. Idemo lepo do Malog Save kao što je Dejvi predložio, među zdrave ljude.”
Kod Malog Save, u uglu kafane bio je računar povezan na internet. Sviđa mi se taj detalj jer nekad čekam vijesti pa mogu provjeriti mejl. Trenutno sam očekivao da mi ujak pošalje mejl u vezi sa svojim planovima. Nije bilo ništa od ujaka, ali tu je obavještenje od oDeska. Neko me je pozvao na projekat. Abigale, opet klijent iz Teksasa. Ima koncept za onlajn poteznu strategiju i treba joj programer. Piše da misli da se dobro uklapam s obzirom na prethodnu igru koju sam napravio. Zvuči sasvim dobro. Prihvatio sam intervju. Bila je još uvijek onlajn. Ispitivala me je o prethodnoj igri i rekla je da ćemo se čuti uskoro.
Kada sam se vratio za sto, Jan mi je rekao da ne treba da otvaram mejl na svakom računaru koji vidim i da promijenim šifru. Bio je u pravu, nisam do sada razmišljao o tome. Ispričao sam da sam dobio poziv da pravim igru. Ovaj posao mi se činio kao idealan.
„Nisi valjda pokazao otvoreno da ti je stalo?”, pitao je Maks.
„Nisam, dopisivali smo se pa se nije vidjelo da mi je drago.”
Tokom ostatka večeri, često sam pomišljao na projekat koji je u pregovorima i nadao sam se da će se to ostvariti. Iz nekog razloga to mi je bilo nerealno, da će mi neko plaćati da pravim igru.
