Elena još nije došla iz Skoplja. Već mjesec dana čekam da joj ispričam doživljaje i mislio sam ovog vikenda, ali ona neće biti tu još par dana. Ipak ću morati da joj pišem. Osloviću je sa „koleginice“, to će je sigurno iritirati. Dok pročita sve, zaboraviće.
Ćao koleginice,
Pričao sam ti da sam tokom ljeta bio privremeno zaposlen u Ministarstvu. Radio sam na jednom projektu u kojem je Ministarstvo učestvovalo. Tačnije, većinu vremena nisam ništa radio. Imao sam svega desetak dana rada na nekoj bazi podataka. Naučio sam ministra kako se čita i piše mejl, koliko-toliko ga odučio da prelazi u novi red pritiskom na enter i povremeno intervenisao kada se čovjeku zagubi ikonica za pasijans. Uz to, napravio sam i lokalnu mrežu, instalirao neke štampače i odradio još nekoliko trivijalnosti koje ljudi tamo gledaju kao pretvaranje vode u vino. Mogu ti reći da sam bio prilično omiljen na tom radnom mjestu.
No, ništa interesantno se tu nije desilo. Ono što želim da ti ispričam dešavalo se izvan Ministarstva, na nekim aktivnostima koje su u vezi sa tim projektom. Možda ćeš pomisliti da je ova priča jedan od mojih imaginarnih ljubavnih doživljaja kojima te uveseljavam „since 2001“, ali nije riječ o tome.
Već u julu dešavala se neka radionica u Volosu, u Grčkoj, druženje koje nazivaju workshop. Tu su bila prisutna tehnička lica, administratori iz raznih ministarstava u regionu, kako bi se obučili da rade na bazi podataka u koju će svaka država učesnica unositi svoje podatke, kako bi se, eto, pratile te pojave koje njih interesuju. Nebitno, ništa posebno se nije desilo na tom događaju. Seminar je trajao 10 dana.
Tu sam upoznao djevojku koja se zove Aliki i bilo mi je lijepo sa njom, ne bih baš sad o detaljima pričao, „don't kiss and tell“. Kada sam se vratio u Banjaluku, tek tad sam shvatio koliko mi je bilo lijepo.
I tako sam počeo da razmišljam o tome kako da opet odem u Volos. Svašta mi je padalo na pamet, ali nikako nisam mogao da nađem izvodljivo rješenje. Bio sam vezan poslom, i to prvim zvaničnim. Roditelji bi pomislili da sam neozbiljan da napustim posao poslije manje od mjesec dana. A gdje je Volos, ne može se tamo otići samo za vikend. Treba mi bar deset slobodnih dana da mogu otići, šta ću tamo ako ostajem samo tri dana. A tek sređivanje vize i sve uz to.
Pronalaženje mogućnosti za odlazak u Grčku je bilo u toku, kada sam saznao da će početkom septembra ponovo biti skup u Volosu, u okviru istog projekta. Ništa mi nije ostalo nego da odem da molim ministra da me nekako povede. Mislio sam da imam neke šanse pošto je i on bio zadovoljan mojim doprinosom u Ministarstvu.
Najavim se kod njega i kažem mu prilično jednostavno da sam već bio tamo, upoznao djevojku, da od kako sam se vratio smišljam kako da ponovo odem, da mi je tehnički neizvodljivo, te da bi mi mnogo značilo da me povede kao pratnju. Znao sam da sigurno ne ide sam. On mi je odgovorio da je ovo konferencija na ministarskom nivou, da je već određena delegacija od dva člana i da mi nikako ne može pomoći. Pokušao sam da predložim još neke opcije, ali ništa. Na kraju sam, hvatajući se za slamku, rekao da Aliki ima jednu finu tetku, još uvijek djevojku, lijepu, te da bismo mogli svi zajedno izaći i provesti se.
„Kakva tetka, Davide, ne dolazi u obzir. Rekao sam, nemamo sada mogućnosti. Ako bude opet seminar za tehnička lica, poslaćemo te.”
Tako sam tužan napustio kancelariju ministra, ali nisam prestao smišljati način da dođem do Volosa u što skorije vrijeme. Na kraju sam odlučio da radim tokom jula i avgusta, a u septembru da dam otkaz i odem u Volos, Aliki da mi nađe stan koji mogu iznajmiti na mjesec dana i onda u oktobru da se vratim u Novi Sad kad počnu predavanja. Smirio sam se nekako i čekao na septembar.
Međutim, nekoliko dana poslije mog zahtjeva zvoni mi telefon, javljam se i čujem glas s druge strane:
„Je li, Davide, je l’ stvarno ima ta tetka?”
„Ima tetka, kako nema, ministre.”
Ispostavilo se da je neki njegov drugar iz stranke otkazao i da sad ima jedno slobodno mjesto tako da nas dvojica možemo u Volos.
Zovem Aliki i kažem joj da je ministar obećao da će me povesti ali da treba da nađe neku ženu koja bi da glumi tetku, da izađe bar jednom s njim na piće ili večeru, pa poslije može i da ga odbije. Nismo mi krivi ako se on njoj ne svidi.
Kaže mi ona da ima komšinicu koja je idealna za tu situaciju i da će joj sigurno biti drago da učestvuje u toj igri, a moguće je da će joj se i svidjeti s obzirom na funkciju koju obavlja.
Sve su se kockice savršeno uklopile i trećeg septembra ministar i ja smo doputovali u Volos, dan prije početka konferencije. Naveče smo izašli sa damama u restoran, na brdu iznad grada, na putu prema Makrinici. Ministar je upoznao Stelu, Alikinu komšinicu. Pričali su na nepravilnom, oskudnom ruskom jeziku, koji su oboje učili u školi. Pogled na grad i na more bio je fantastičan. Razmišljao sam kako bi bilo lijepo da ministar i njegova drgarica sad nisu tu. Ipak, moj plan je bio da popijemo jedno piće tu s njima pa da Aliki i ja izađemo u grad sami. Aliki je predložila da pijemo vino u nekoj bašti sa druge strane zaliva. Kaže da je će mi se sigurno svidjeti. Ali, ministar je intenzivno naručivao pića, izgleda da mu je ponestajalo hrabrosti. Što se više alkohola pilo, ruski je postajao sve tečniji. Situacija je postajala sve živopisnija. Stela je tapšala ministra po ramenu i govorila:
„Мой брат сербский, мой министр!“
Ministru nije smetala prisnost „tetka Stele“, a bio je Bošnjak po nacionalnosti. Pokazivao je svoju ljudsku širinu i nacionalnu tolerantnost, to ga je valjda i dovelo na tako odgovornu funkciju. Šta bi drugo? Iako je bilo interesantno, Aliki i ja smo krenuli ka toj bašti u Nees Pagases. Ministar me obavezao da dođem po njega na kraju izlaska.
Bašta je bila savršena, par metara od mora. Mogao bih tu cijelu noć da provedem. Ostali smo i nakon što su konobari otišli kući. Zaboravio sam da se nalazim u Volosu i tom Nes Špagesasu kako sam ga u početku zapamtio, da ujutro počinje neka konferencija i da je u kafani na brdu ministar sa Alikinom komšinicom. Pogledao sam na telefon i vidio da je prošlo više od dva sata od ponoći. Zvali smo taksi da nas vrati u grad. Tamo sam ostavio Aliki, a onda sam krenuo po ministra i njegovu drugaricu.
Restoran je bio pred fajrontom, na mjestu gdje smo sjedjeli ranije nije bio nikoga. Jedini gosti su bili u separeu koji je bio otvoren. Unutra je bila pijana Stela, a po njoj su plazala dvojica turista koji takođe nisu djelovali trijezno. Gadna scena. Zabrinuo sam se za ministra jer je bio pijan prije nego što smo otišli a od tad je prošlo više od pet sati. Pitao sam konobaricu gdje je gospodin koji je sjedio za šankom sa onom damom koja je sada u separeu. Ona mi je pokazala u smjeru toaleta. Ušao sam u toalet, tamo je bilo tragova krvi, a jedna kabina je bila potpuno krvava. To me dodatno uplašilo. Bio sam sam sa ministrom na putovanju, a on je bio druge nacionalnosti. Svašta se moglo pretpostaviti. Prošao sam kabine i ugledao ministra u proširenom dijelu prostorije, kod lavaboa. Živ je, miče se, ali jedva stoji. Napio se i ispovraćao dosta krvi. Niko ga nije povrijedio. Laknulo mi je u trenutku. Taksi me je čekao ispred kafane i mogli smo odmah krenuti u hotel. Kada sam smjestio ministra u taksi, vratio sam se do Stele da pitam da li ide s nama. Rekla je da ostaje.
Stigli smo u hotel prije četiri sata ujutro. Ministru nije bilo dobro, ostavio sam ga da spava i dežurao u holu hotela. Rekao sam da me zvrcne ako bude imao bilo kakav problem i da ću ga probuditi ujutro u sedam, jer konferencija počinje u osam. Prije nego što je zaspao, zahvalio mi je na trudu i pohvalio moj rad, otprilike istim rječima kao i kada sam instalirao štampač u njegovoj kancelariji.
Zaspao sam na fotelji u holu. Deset minuta prije sedam sati probudio me alarm. Probudio sam ministra i prvo smo popili kafu. Čovjek je promijenio tri boje u roku od jednog minuta i otišao do toaleta da povrati. Bio je u očajnom stanju, očigledno ga je mučio užasan mamurluk. Tada mi reče:
„Davide, otiđi umjesto mene na konferenciju, ja danas ne mogu. Od sutra ću ja nastaviti.”
„Ali kako ću ja, pa ja sam samo administrator mreže.”
„Samo ti sjedi da stolica ne bude prazna. Slušaj malo šta se dešava da mi znaš prenijeti i nemoj učestvovati u diskusiji.”
Ministrova ideja je bila suluda, vjerovatno mu ne bi pala na pamet da je u normalnom psihičkom stanju, ali, s druge strane, osjećao sam se dužnim tom čovjeku što me je poveo u Volos gdje ću se, po svemu sudeći, odlično provesti. Uz to, malo me grizla savjest što nisam sinoć ranije došao po njega. Kratko sam se opirao pa pristao da danas presjedim na konferenciji.
Na brzinu sam se presvukao, istuširao se i krenuo ka konferencijskoj sali. Pomislih, presjediću danas tamo a onda sam poslije toga ponovo slobodan. Aliki mi je ranije pominjala odlazak na neku predstavu pa sam imao uz sebe koliko-toliko ozbiljnu odjeću, patike koje liče na cipele, košulja je bila onako, može proći, ali pantalone – imao sam samo dvoje farmerke pa sam izabrao one tamnije da djelujem ozbiljnije. Šta je, tu je, sad više nema nazad.
Ušao sam u salu i već privukao neke poglede. Mlad i ležeran, među kravatiranim čičonima. Pogledao sam gdje je zastava Bosne i Hercegovine i odmah sjeo da što manje ljudi primijeti da sam u farmerkama.
Počela je konferencija – uvodna ceremonija, obraćanje organizatora i posebnih gostiju. Onda je moderator preuzeo kontrolu, najavio program i dao riječ gospođi koja je podnosila neki izvještaj. Koristila je elektronsku prezentaciju bez kontrasta pozadine i teksta. Bilo mi je dosadno pa sam se igrao sa slušalicama i dugmićima koji služe za promjenu jezika simultanog prevoda. Bile su samo dvije opcije – engleski i ruski. Prebacio sam na ruski jer mi je bilo zanimljivije slušati ruskog prevodioca, iako nisam mnogo razumio. Bio je to prijatan ženski glas i htjedoh da se okrenem da vidim kako izgleda prevoditeljka. Ipak, odustao sam jer nisam htio da privlačim pažnju okretanjem. Sjedi, Davide, i gledaj samo pravo. Plašio sam se da me ne uspava jednoličan jezik koji većinom ne razumijem pa sam prebacio na engleski i to u pravi čas. Moderator je najavio da će sada svaka država učesnica reći ponešto o tome dokle su stigli sa realizacijom Emenskog projekta. Nisam znao ni šta je Emen, mislio sam da je to neka organizacija koja finansira ovaj projekat. Kasnije sam shvatio da je to grad u Nizozemskoj. Da sam igrao Nizozemsku ligu na CM*, sad bi mi bilo bar malo lakše. Mozak je počeo brzo da mi radi, šta reći kada bude došao red na mene. Poslij par minuta sam se smirio. Slušaću šta ostali pričaju pa ću izgovoriti neke neodređene rečenice koje liče na njihove, ionako sam tu samo da popunim dva minuta programa. U inat tom planu, moderator je najavio da će se referisati po abecednom redu. Samo jedna država je prije Bosne i Hercegovine.
Zašto Ministarstvo Federacije Bosne i Hercegovine ne učestvuje na ovoj konferenciji? Prvi put mi to pitanje prođe kroz glavu.
Cijelim tokom konferencije u sali je bilo malo šuškanja, došaptavanja, žamora. Kada sam ja dobio riječ, nastala je apsolutna tišina. Valjda su svi htjeli da čuju ko sam to ja i šta imam da kažem. Osjećao sam sve poglede u sali na sebi, približio se mikrofonu i rekao:
„Moram priznati da naša zemlja nije stigla daleko u pogledu realizacije Emenskog projekta. Mi smo sada tu da čujemo iskustva razvijenijih država i da ih primijenimo kod nas. Ministar će od sutra biti prisutan na konferenciji i dati svoj doprinos radu. Danas je zbog bolesti bio spriječen da dođe. U našem Ministarstvu se poklanja velika pažnja ovom projektu i ministar ima velika očekivanja od ove konferencije.“
I dodao sam još par takvih rečenica, ne sjećam se sad tačno kako su glasile. Sve sam to nekako sročio na engleskom. Kao što rekoh, svi su zanijemili dok sam govorio, jedino sam vidio ministra koji sjedi pored hrvatske zastavice kako ne može doći sebi od smijeha. Mislio sam da on vjerovatno zna ovog mog ministra pa mu je sad smiješno što je tu neki lik i govori u ime Ministarstva.
Svi učesnici su referisali o svom napretku u sprovođenju projekta i nešto poslije deset sati moderator je najavio pauzu. Odlučio sam da izađem i da se ne vraćam. Jutrošnja odluka je bila pogrešna i proizvod je različitih čudnih okolnosti, najviše pića i nespavanja. Na putu ka vratima presretoše me hrvatski i slovenački ministar. Smijali su se i pitali su me ko sam ja. Počeo sam objašnjavati da radim u Ministarstvu, da mi je opis poslova održavanje računara i računarske mreže, da je ministar bolestan i tako dalje.
„Sve je to u redu, ali ti si tokom svog kratkog izlaganja dva puta rekao ,jebi ga‘“.
Onda sam i ja počeo da se smijem i s njima. Valjda sam, smišljajući te rečenice i prevodeći ih istovremeno, bio previše koncentrisan na izmišljanje i prevod te su mi ispale dvije psovke, ali to niko nije razumio osim komšija.
Krenuo sam konačno ka izlazu, uvjeren da je gotova ova nadrealna epizoda. Čim sam izašao iz sale, presrela me je jedna gospođa i predstavila se kao idejni tvorac projekta. Očigledno sam privukao i njenu pažnju.
„Vi ste tako mladi, a već ministar.”
Kažem joj da nisam ministar, da je ministar bolestan, da sam ja informatičar u Ministarstvu, da radim na bazi podataka. Na sve to ona oduševljeno kaže:
„Odlično, Vi znate koliko su našem projektu potrebni ljudi sa znanjem iz informacionih tehnologija.”
Tu se i meni popale neke lampice u glavi. Pomislih kako bih se mogao uvaliti da radim u nekom projektu koji finansira neka evropska organizacija. Ovakve lude situacije mogu donijeti takav rezultat. Vjerujem da plaćaju bolje nego ovi iz Ministarstva. I tako kažem joj da mi je projekat dosta interesantan i da bih mogao odvojiti vrijeme za rad na tome, te da bi mi to pomoglo da samostalno isfinansiram svoje studije koje su u toku. Ona se počela smijati onako… kao da je nešto smiješno. Mislio sam da se smije zbog toga što sam rekao da još nisam završio ni fakultet, a ona mislila da sam ministar ili šta već. Napokon reče:
„Ali Vi sigurno znate… ovaj projekat je volonterski i svi koji rade na njemu su volonteri.”
E onda sam se izvlačio kako sam znao, da ne upadnem u neki protivprirodni rad bez plate, i nekako sam uspio. Izašao sam napolje, duboko udahnuo vazduh i vratio se u hotel.
Mejl od Elene:
Davide,
Prvo da ti kažem, don't kiss and tell podrazumeva da ne pomeneš devojku uopšte, a ne da samo izostaviš detalje.
Tačno vidim to tvoje lice dok prvi put pominješ ministru tetku, čujem te kako to izgovaraš.
Vidiš, za razliku od tebe, ja sam bila vredna i radila sam celo leto. Ti si se vodio da radiš tamo, a mogu misliti kako to izgleda, i još si se provodio po Grčkoj o trošku države.
U vezi sa mojim letošnjim iskustvom, znaš li ti da se može napraviti potpis za mejl i onda kad god pišeš mejl tvoj potpis se doda ispod toga što si napisao?
Ma šta ja pitam, naravno da ne znaš, ti ništa ne znaš i uvijek ja moram da te učim i da ti pokazujem nešto.
Nije meni mrsko napisati na kraju ,,Best regards, Elena” nego sam radila za jednog kretena poslodavca i bilo mi je baš teško da napišem nešto lepo na kraju poruke, makar svi znaju da je to formalnost i da to nema nikakvo značenje. Ma ne mogu da mu napišem „Best regards” kad mu ne mislim ništa lepo i kad mi je muka od njegovih rečenica. Kad vidim da imam mejl od njega, smrknem se u momentu. I onda otkrijem tu opciju pa mu se samo dopiše, ne moram ja.
E znaš kakav je lik, daje ti posla preko glave i onda kad se nekako jedva snađeš i uradiš, kaže ti: „You are doing a great job”. Znaš, imaju ta dva „You are doing a great job”, jedan je kad radiš s nekim normalnim pa je čovjek zadovoljan i onaj drugi kad radiš s nekim pokvarenim koji je čuo kako normalni ljudi komuniciraju, pretpostavlja da u normalnim okolnostima to dobro utiče na količinu urađenog posla i onda na taj način pokušava da iz tebe iscedi još 20 linija koda više za isti novac. I još mi reče da ne posvećujem pažnju detaljima. Valjda se danas to kaže kad ne znaš šta da kažeš nekome.
Best regards,
Elena
Taj poslodavac je izgleda stvarno kreten. Elena je posvećivala pažnju svim detaljima, funkcionalnim i estetskim, u svemu što smo radili, u softveru i u ovom vanjskom svijetu. Sve bi postavljala tako da bude poravnato, usklađeno, formalno ispravno napisano i stilski korektno. Koliko smo puta nešto pomjerali, ponovo pisali, više puta pokušavali dok se njeni kriterijumi ne zadovolje.
Odgovorio sam na mejl:
Hm…. pa to je inovacija… ti to ne pišeš a ono ipak ide… ti to nisi ni uradila… ti to i ne misliš…a to je ipak tu… pa nisi ni licemjerna…. hmmm….. treba provjeriti druge aspekte života gdje to možemo primjenjivati.
Mejl od Elene:
Jedva sam zube oprala. Kad god se sjetim tebe kako pominješ tetku ministru, uhvati me smeh i ne mogu da kontrolišem četkicu.
Best regards,
Elena
Odgovorio sam:
Koleginice,
Primijenio sam potpis. Hvala ti.
I ja imam napade smijeha ovih dana. Ujak mi je ispričao neku šalu koju su pričali pred utakmice, dok je trenirao fudbal. Smijem se dok hodam ulicom.
Best regards,
David
Elena je poslala nekoliko mejlova insistirajući da joj kažem kako glasi šala, ali mogao sam joj samo reći da nije za njene uši jer je djevojčica.
*CM – skraćeno od Championship manager, video igra u kojoj igrač upravlja fudbalskim klubom
