Telefon pokazuje da je datum 1. 1. 2005. Izgleda mi kao da je pokvaren.
David: Elena, среќна Нова година!
Elena: Hvala, takođe. Neka nam bude uspešna.
David: Kako si?
Elena: Bez veze. Čak sam i plakala danas, ali sad mi je bolje.
David: Šta te muči? Mogu li pomoći?
Elena: Ništa. Malo mi se sve nakupilo. Prošlo je već. Kako si proslavio?
David: Došao je Marko za Novu godinu. Bilo je interesantno. Popilo se… sad ćemo se rijetko viđati pa moramo više piti. Ti?
Elena: Sa društvom iz srednje. Bilo je lepo. Mada… iako se sad retko viđamo, uvek je nekako ista priča. Znaš kad imaš neku kasetu i jedna pesma se završava a ti znaš koja će sledeća da krene. Ili kad se neki refren završava a ti znaš koja će strofa. Refren je uvek isti, ali ti uho uhvati neku najmanju nepravilnost na snimku i oseti koji je to refren po redu i koja je naredna strofa. Tako nekako je to. Kada se pomene nešto, znaš već ko će kako da reaguje i možda čak znaš koju njegovu priču će ta tema da pokrene. Eto…
Elena: Plačeš li ti nekada? Plače li ti se?
David: Ne baš. Ne znam kad sam zaplakao. Ponekad mi se plače kad gledam Partizan ili Paok, ali nije strašno, izdržim.
Elena: To je baš glup razlog.
David: Povući ćeš to što si sad rekla, Elena. Povući ćeš to kao i priznanje Tajvana što si morala povući.
Elena: Što bih povukla kad je glupo? Ljudi plaču iz ličnih razloga, zašto plakati zbog kluba? To je igra.
David: Nije samo igra. Kad šutnu loptu na naš gol, srce stane na trenutak, ne dišeš i ukočiš se. I onda kad golman odbrani ili lopta ode pored, prodišeš.
Elena: Plače li Maksim? Jesi li ga video nekada da plače?
David: Jesam, ljetos, na Exitu, na koncertu Lune.
Elena: Stvarno?
David: Da.
Elena: Vidiš, Maks je mnogo dublja ličnost od tebe.
David: E, ako će ti biti lakše, baš radim na našoj igri u posljednje vrijeme. Šaljem ti uskoro da pogledaš. Nisam zaglavio sa igranjem igrice. Pravim i sajt, za Markovu firmu. Bave se obezbjeđenjem, a vlasnik je naš čovjek.
David: Taj dečko što je zaposlio Marka zove se Marko takođe, isto je Jugosloven, ali je rođen tamo. Ne zna pričati na našem jeziku kako treba. A vlasnik je doselio prije par godina. Uradili su i video spot za firmu, i profesionalne fotografije. Markovom drugu nije jasno što ovi naši forsiraju toliko mafijaški imidž. Kaže da se tamo predstavljaju kao da su prijatni i dostupni za pomoć.
David: Kažem mu da možda to prolazi kod nekog ko je ugrožen i traži obezbjeđenje. Daju im sigurnost. Kaže da se firma ne bavi samo ličnim obezbjeđenjem, nego i obezbjeđenjem objekata i događaja. Druge firme prikazuju kako pomažu da nađu roditelje ako se dijete izgubi u šoping centru. Kaže, u firmi gdje je ranije radio obezbjeđenje ljubazno pozdravi na ulazu, a misli da su i oni jednako spremni da zaštite ljude u slučaju opasnosti.
Rekao sam mu da nemaju oni tamo pojma.
Elena: Hahaha, pa da.
Elena: Verujem da radiš. Primetila sam da si se uključio. I ja pravim sajt. Radnja za ulepšavanje kućnih ljubimaca. Specijalizovana za pse i njihove frizure.
David: To postoji?
Elena: Da.
Elena: Kako ti sa svojima kući?
David: Nikako.
David: Mislim sve je odlično, samo se ne slažemo ni oko čega. Ne znam šta je razlog. Kako ti?
Elena: Isto. Ne znam ni ja šta je razlog. Naša nedovršena komunistička indoktrinacija, možda. Da smo završili školu i počeli raditi u onom vremenu, bolje bi se razumeli. Ne pričamo istim jezikom.
David: Skovao sam plan, sinoć. Nešto mi palo na pamet.
Elena: Plašim se već.
David: U dnevnoj imamo kamen sa Akropolja, na polici. Vratiću ga na mjesto.
Elena: Vratićeš ga u Grčku? Svrati na kafu u Skoplje ako ćeš ovih dana.
David: Neću odmah. Nekad kad budem išao tamo.
Elena: Možda im znači, jesi li razmislio?
David: Šta im ima značiti? Nije mu tu mjesto. Tu ne znači ništa.
Elena: OK, odreći će te se i to je to. Pa dobro, odrastao si već. Otkud kamen uopšte tu?
David: Porodična tajna. Ne mogu ti reći. Ne zna niko izvan familije. Jedino ako stupimo u brak jednog dana, onda ćeš imati pravo da znaš.
Elena: Da budem gospođa Spaghetti?
David: U tvom sam telefonu Spaghetti, je l‘ tako?
Elena: Bio si dugo. Sad si Vanzemaljac Početnik. Hahaha…
Elena: Već čistim inline CSS za tobom, još mi fali da kupim čarape po kući za tobom.
David: Tako kažeš…
Elena: Mada… priznajem, nije lako odoleti tebi…
David: Nije? 🙂
Elena: …kad se pojaviš onako…
Elena: …sa kaktus bradom… sa mrvama od smokija…
Elena: …u papučama na tufne od kapi jupola i sa oštrim kontrastom tena na bicepsu…
Elena: …mislim… na mestu gde je inače biceps. 🙂
Elena: I piješ vinjak s kolom, shaken, not stired. Pravi James Bond za sirotinju.
Elena: I kad kao uzvik iznenađenja kažeš: „O, ljebe“.
David: Razmišljam nešto, ja kod tebe ne mogu da nađem ništa što bih tako izdvojio – da mi ne odgovara.
Elena: Hmmmm… i šta reče, otkud kamen sa Akropolja? 🙂
David: Donio ćale kamen nekad ’78. To je to. Ne znam otkud mu ta ideja.
David: E moram ići uskoro. Treba da čuješ ovo…
Elena: Nešto hoću da ti kažem već dugo. Odavno sam svesna toga. Sad me je ovo podsetilo ponovo.
David: Da…
Elena: U vezi sa nama, postoji nešto što mi kod tebe najviše odgovara. Trebalo bi uživo da ti to objasnim. Ovako mi je teško.
David: Neka, pusti mene da to sebi sam interpretiram.
Elena: To ni slučajno ne smem, bolje bilo kakvo moje objašnjenje.
David: Ajd ako moraš.
Elena: Definitivno uvek izađeš na kraj s mojim neraspoloženjem To nikome ne uspeva. Ti si me uvek, doslovno uvek, nasmejao kad mi se nije smejalo.
Elena: Eto… to je ukratko. A uživo ćeš čuti više.
David: Ne znam šta da kažem.
Elena: Ponekad sam razmišljala da li će naši partneri tolerisati, ako uopšte budu shvatili, kako ti i ja funkcionišemo.
Elena: Stefan nije ljubomoran, ali ne zna sve. Zna da smo dobri prijatelji, ali kad bi, recimo, pročitao sve što sam ti pisala, kako te doživljavam, verujem da mu ne bi bilo svejedno, ali u mom ponašanju on to ne može videti.
Elena: Jesi li još tu?
David: Jesam. U mislima. Nemam ništa za reći. Vidjećemo se već.
Elena: Šta treba da čujem? Prekinula sam te.
Htio sam da kažem kako moram preuzeti neka sigurna vrata koja je Janko naručio i da treba uskoro da izađem iz stana. Ali ako sam Eleni popravio raspoloženje, onda bolje da ne počinjem s tom pričom.
David: Zaboravio sam šta sam htio da kažem, Elena. Zbuniš me. 🙂
Elena: Hajde, idi sada.
David: Idem. Vidimo se.
Elena: Vidimo se.
David: Ljubim te.
Elena: Je l‘ nam učvršćuješ prijateljstvo nekim izjavama od danas?
David: Ne ljubim te. Vidimo se. 🙂
Elena: Vidimo se. 🙂
David: Ne brini. Čvrsto. Sve ću te poslušati. Djevojka. Fino priča. NS. Biće sve ok. Radim na tome. Mnogo mi se sviđa. Sanjao sam je. Idem sad, moram. Otišao.
Elena: Konju glupi, ako sad odeš.
David. Stvarno moram. Ćao. Ne ljubim.
Janko želi da ugradi sigurna vrata na spratu kuće. To je kuća u kojoj njegovi roditelji provedu manji dio godine. Udaljena je oko sat ili sat i po vožnje od Banjaluke. Tu su proveli neko vrijeme u ratu, kada su tek izbjegli iz Zadra, prije nego što su se preselili u Veternik. U blizini je i kuća pokojnog rođaka Jankovog oca. Njegova porodica je ubijena tokom ručka za stolom, svi bez izuzetka. Prije nego što je rat zvanično počeo, prije nego što je većina ljudi znala da će rat početi, neko je ušao i pucao na njih. Janko se plaši da bi nekome moglo pasti na pamet da uradi nešto slično. U današnje vrijeme vjerovatno je opasnija noć. Razmišljao je o svim mogućnostima odbrane od takvog napada. Ulazna vrata mogu biti jaka, ali se u prizemlje može ući kroz razbijen prozor. Na spratu, sobe mogu biti sa jakim vratima, ali se može lako ući kroz balkon. Na spratu je samo jedna soba bez balkona, tu spavaju. Zadužio me je da u Banjaluci nađem željezna vrata koja prilikom zatvaranja zariju po tri željezna klipa u gornji i donji dio štoka, te šest klipova na stranu. Takva vrata bi trebalo da izdrže bar pola sata, dok se ne začuje policijska sirena. U tom kraju ljudi žive sa sviješću da su takve stvari moguće.
Elena je poslala još jednu poruku na čet.
Elena: Zaboravih ti reći. U vezi sa tim mafijaškim imidžom. Lazaru i Marinu se isto baš to sviđa. I Janku sve više otkako se ponovo intenzivno druže. Fascinirani su. Da li si primetio?
