Igrati igru ili praviti igru, pitanje je sad. Samokontrola je popustila. Nakon skoro mjesec dana redovnog rada, počeo sam igrati novu sezonu u igri. Isaac Okoronkwo i Maxim Tsigalko igraju u odličnoj formi i teško mi je skrenuti misli s igre.
U prethodnih mjesec dana napisali smo nekoliko hiljada linija programskog koda. Svi ti znakovi činili su jednu cjelinu. Jedan pogrešan znak mogao je potpuno da zaustavi izvršavanje igre. Jedna tačka umjesto zapete, jedno slovo viška u imenu varijable ili jedan zaboravljen minus. Ne samo to, kod igre mogao je biti sintaksno potpuno ispravno napisan, ali bi se prilikom izvršavanja moglo desiti da nešto pogrešno računa ili pogrešno prikazuje. Dešavalo se da svemirska letjelica bude uništena zbog greške programera. Materijalna šteta ogromna. Mnogo je takvih primjera. Sve to mi je stvaralo blagu nervozu. Kako biti siguran da hiljade napisanih linija rade ispravno? Kako praviti promjene u programu koji koriste desetine hiljada ljudi? Šta ako pogriješim?
Navikavao sam se polako na tu situaciju. Osjećao sam da sam već dovoljno dugo u svemu tome i da ću vremenom postajati sve sigurniji. Na kraju, to mi je i porodična tradicija. Sjećam se, krajem osamdesetih, tek sam krenuo u školu, u tinejdžerskoj sobi ujaka Vladimira gledao sam uzbuđenje njegovog društva dok preuzimaju softver sa radija. Slušali su radio emisiju posvećenu računarskim hobistima i počelo je radijsko emitovanje programskog koda. Ujka je pritisnuo „record“ na kasetofonu i snimao zvuk sa radija. Vrhunac uzbuđenja bio je testiranje preuzetog softvera na Commodore računaru. Radi…
Naučili su me da pišem osnovne naredbe ubrzo nakon što sam naučio da pišem. Valjda ja onda ovo sad mogu da radim, ni drugi koji to sve već rade nisu ranije počeli.
Pričao sam sa Elenom o tome. To će nam biti posao. Vjerovatno ćemo pisati kodove decenijama. Sad smo pod stresom zbog nekoliko hiljada linija programskog koda. Kasnije ćemo vjerovatno održavati stotine hiljada. Bićemo odgovorni za takav sistem.
Nama je to stres, a ujaku je bio bijeg od stresa. Programirao je i u ratu. Dešavali su se periodi kada su vojske mirovale. Tokom jednog takvog perioda našao se na liniji razgraničenja gdje su sa obje strane bili vojnici sa lokalnog područja. Prije rata su svi išli u isti srednjoškolski centar u školu, radili u istim firmama, živjeli u istim naseljima. Jedini stranci su bili ujak Vladimir i njegov drug Saša, po kazni odvojeni od svoje jedinice. Već par mjeseci niko nije pucao, druge jedinice nisu dolazile, niko nije pokušavao da pomjeri liniju razgraničenja. Vojnici su se dovikivali iz rovova, pitali ko je živ, ko je ranjen ili zarobljen. Nakon toga počeli su posjećivati jedni druge. Ujka je spojio nekoliko rovova sa električnom mrežom, a nakon prvog odsustva donio Commodore u rov. Elena se čudila dok sam joj pričao.
„Šta, Commodore je bio laptop?”
„Ne, imali su struju u rovu.”
„Otkud struja?”
„Uveo ujka.”
Ujka i Saša su tu i završili programiranje igre. To je bila jedina mirna epizoda u kojoj su se oni našli tokom rata. Kad se rat završio, Commodore je izašao iz mode i niko nije bio zainteresovan da izda njihovu igru.
Tim se sastaje sutra i treba da završim ono što sam obećao da ću uraditi do narednog sastanka. Treba mi bar nekoliko sati, a ako ne bude sve išlo po planu, i više. Možda ću raditi cijelu noć. Do jutra se nađe rješenje, obično nekad pred zoru, ali ne želim ovu noć da provedem tako. Da sam radio po tri sata prethodnih nekoliko dana, sad ne bi bilo nikakvih problema. Nekako je teško navići se na rad od kuće. Maksim ima isti problem pa smo se dogovarali da radimo zajedno iz nekog prostora i da možda zovnemo još nekoga. Da napravimo neki hub. Elena je sa podsmijehom rekla da bi to bio rehub.
Stiže mi mejl od Elene. Odlaže sutrašnji sastanak. Ne može naći vremena tokom naredna tri dana. Dobro je. Sad imam vremena. Palim CM ponovo. Trebaće minut da se pokrene. Pitam se šta Bojana sa italijanskog radi sada i gdje je, nigdje je ne srećem.
