Grijanje je jako ovih dana, a kad je noću toplo, uvijek nešto ružno sanjam. Noćas sam krenuo kod čika Boška na kafu, ali me gađao snajper pa sam pretrčavao od zaklona do zaklona. Preksinoć sam sanjao da smo Milica i ja figure na tacni starog čarobnjaka a on nas drži u rerni. Mi smo ukipljeni i ne možemo se pomjerati, komuniciramo samo očima. Ujutro sam čitao poruke, javila se Milica i pričala svoj san. Sanjala je kako smo ponovo u Gimnaziji. Ovaj put u jednoj dobro opremljenoj zgradi. Svaka učionica opremljena računarima i projektorima, kabineti za prirodne nauke, amfiteatar. U dvorištu nam posadili bogatu floru, napravili fontanu koja je izvor vještačkog potoka koji teče kroz dvorište i provlači se ispod drvenog polukružnog mostića.
Nisam mogao povezati njen san sa slikom naše poslijeratne škole. Škole jednostavno nisu takve, a kada bi naša bila takva, to bi bio neki bug društvenog sistema. I ja sam sanjao našu Gimnaziju nedavno, ali ona je bila na mjestu studentskog doma „Slobodan Bajić“ u Novom Sadu. Trebalo mi je dva minuta od srednje škole do fakulteta. Valjda sam to sanjao jer su zgrade škole i doma od iste cigle, ili slične.
Elena se pojavljuje.
Elena: Moraš čuti ovo. Čika Mika, koji ti je nudio prostor za tim, zadužen je za prevoz profesora službenim automobilom fakulteta, ali on usput prevozi i studente svog fakulteta na drugi fakultet, tamo im obećavaju bolje uslove. Juče je profesor kasnio na predavanje jer je čekao ispred drugog fakulteta da studenti završe razgovor.
David: O tempora, o mores…
Elena: A za tu aktivnost Mika će dobiti magistarsku titulu od tog drugog fakulteta.
David: O ljebe…
Elena: Bila sam danas tamo da pogledam prostor. Smejem se celi dan, ne mogu da učim.
Elena: Da li si primetio da ova nova grafika sa gomilom detalja presporo radi u Flash-u?
David: I meni se učinilo, ali nisam znao zašto je to sad tako.
Elena: Predetaljno je i mislim da ima veze sa formatom. U animaciji se sve ukoči.
David: Da, sve se ukoči. Da li ti je drago što će morati ponovo da radi to?
Elena: Jeste, naravno.
David: I meni na neki način.
Elena: Eto sad i njemu iteracije i nek raste kroz krugove il’ išta već.
Elena: Žurim, ‘ajde samo brzo, kako si?
David: Evo… juče mi bio bez veze dan skroz.
Elena: Vidjećeš me večeras. 🙂
David: I koljeno me malo boli, ništa posebno.
Elena: Odoh…
David: Hajde… ljubim te.
Elena: Ljubi me brzo… žurim.
Elena: Otišla sam.
Koljeno me boli već nekoliko dana. Dok sam trenirao, to je bio razlog za brigu. Sad mi je sasvim svejedno. Moći ću da hodam, to je dovoljno. Večeras smo svi kod Jana, ali ne pričamo o igri. Igraćemo Worms. Elena će biti s nama pa kasnije izlazi s Jovanom.
Nisam uključio televizor deset dana, emituju neki film na devedeset dvojci. U filmu su upravo pozvali informatičara da pročita podatke iz nekog zaštićenog sistema. On sjeda, ne razmišlja, ne pita ništa, pritišće tipke na tastaturi kao da svira klavir, vivacissimno. Na ekranu lete neki znakovi i sve se otvara u roku od dva minuta. Gasim televizor.
Worms mi nije išao, moji crvi stalno prvi stradaju. Elena prepričava razgovore koje je vodila sa mnom:
„U Davidovom kraju ratuju na svoj način. Skupe se u šumi, iskopaju rovove, sve izgleda kao pravi rat, samo što ne pucaju, da se ne bi neko povredio. Noću svi spavaju, a ujutro se bude i idu na kafu kod neprijatelja u rov. Onda se vrate i malo programiraju u svom rovu, mora se malo i raditi. A na odsustvo njegov ujka kreće peške prugom i onda palcem zaustavi voz kada naiđe.
Na kraju, kada se potpiše mir, nevoljno idu kući ženama, iščekujući naredne vesele oružane sukobe.”
Nije mi se svidio Elenin ton. Zaslužila je neku kaznu. Kad je krenula u grad, već sam ispao iz igre. Ispratio sam je i dok je oblačila cipele zakačio sam joj štipaljku za veš na torbicu.
„Lijepo se provedi u gradu…”
