Preksinoć sam izgubio telefon. Sjedio sam s Bojanom u bašti kafića u njenoj ulici. Kada smo ustali, telefon je ostao na stolu. Vratio sam se poslije dvadeset minuta, kafić je bio zatvoren, na stolu nije bilo ničega.
Svratio sam juče ujutro, nisu našli telefon. Svakako je trebalo da kupim novi, ali sad je problem što nemam ni karticu. Morao sam do Telekoma, a tamo se dugo čeka, koliko se sjećam. Odgodio sam to čekanje za jedan dan. Bojana je svakako otišla za Sombor tog jutra.
Danas sam krenuo do Telekoma. Usput sam uzeo telefon, neki na preklapanje. Bojana je insistirala da uzmem na preklapanje jer ona ima takav, pa da imamo iste. Telekom je i dalje bio u ulici Modene, ali su se u međuvremenu prebacili na drugu stranu ulice. Nikog nije bilo kada sam došao i sve je završeno za deset minuta. Nisam to očekivao. Prije četiri godine kada sam uzimao broj, došao sam prije početka radnog vremena i čekao tri sata u redu. Sjećam se da je u redu bio i neki preduzetnik kojem je bio potreban drugi broj pa je našao nekog studenta da uzme broj na njegovu ličnu. Platio mu je za tu uslugu. Student je došao sa drugom i vidjelo mu se na licu da se malo boji. Valjda se bojao kako će biti korišten taj broj koji se uzima na njegovo ime. Preduzetnik je pričao o svojim poslovima. Vodi restoran, svira sa bendom u svom restoranu, a pomalo i komponuje muziku za svoj bend i druge bendove. Što se više trudio da dokaže svoju kredibilnost, student se sve više plašio. Nije mu pomagalo to što ne liči ni na muzičara ni na preduzetnika. Izgledao je kao ilustracija iz knjige o sitnim lopovima.
Ubacio sam karticu i uključio telefon. Za razliku od izgubljenog, imao je ekran u boji i zvuk je bio mnogo bolji, ne samo različite visine i trajanja beep-a.
Uskoro mi je stigla i prva poruka, od Bojane.
„Putujem sutra ujutro. Možeš li doći danas do Sombora da se vidimo?“
Znači da je jutros otišla. Preksinoć i prethodnih dana je pričala da razmišlja da ostane. Znali smo se malo više od dva mjeseca i teško mi je bilo da povjerujem da bi ostala ovdje zbog mene, ali srce joj je jako lupalo kad god bi me grlila i morao sam joj vjerovati.
Pustio sam je da odluči o tome, činilo mi se da nije u redu da je nagovaram da ostane. Svakako sam mislio da ima još vremena. Sad mislim da sam griješio na svakom koraku.
Zvao sam je. Nedostupna je.
Otišao sam u stan i ležao do večeri. Onda sam nazvao Elenu da šetamo i zamolio je da sjedi kod mene do spavanja. Nisam htio da budem sam.
