U subotu sam krenuo u Banjaluku. Sa mnom su putovali Janko i brat. Janko je išao kod roditelja koji su bili u svojoj ljetnoj kući, a brat je bio kod mene nekoliko dana. S Petrom je obilazio klubove i kovali su neke svoje planove.
Prvo smo izašli u grad i nedjelja je već počela kad smo krenuli za Banjaluku. U početku, brat je dosta pričao, ali cijela priča mi je zvučala kao lorem ipsum. Došli smo do Rume i raskrsnice sa semaforom koja je uvijek noću bila pusta i uvijek je bilo crveno. Đavo je svaki put ljubaznim glasom pozivao da prođem kroz crveno. Bilo je teško usporiti. Nikad se noću nije pojavilo vozilo sa lijeve ili desne strane. Na kraju, vidjelo se da nema nikoga i da se može slobodno proći, ali dvadesetak metara niže, na benziskoj stanici, često su čekali policajci. Sačekali smo zeleno i ovaj put, policajci su bili na mjestu ponovo.
Za koji minut bili smo na autoputu. Janko i brat su zaspali prije autoputa. U tišini sam prošao pored drvoreda topola, koji se nalazi sa lijeve strane puta, neposredno pred uključenje. Probudili su se tek na granici. Nije bilo gužve. Prošli smo za par minuta. Sad je Janko pričao o drugovima iz srednje škole, Lazaru i Marinu. Na instrument tabli zveckao je kusur sa naplatne kapije, a Janko nije pričao lorem ipsum, pa je atmosfera postala življa.
Tokom drugog razreda, Marin je pozajmio kertridž za Nintendo od Lazara. I onda mu nije vratio nekoliko mjeseci. Lazar je pitao kada će mu vratiti, a Marin je govorio da ne misli da mu vraća. Druženje se nastavilo ali problem sa kertridžom je ostao. Lazar je iskoristio priliku da zatraži kertridž kada su poslije škole svratili kod Marina kući, a Marinovi roditelji se još nisu vratili s posla.
„Marine, je l’ nećeš vratiti kertridž?”
„Neću.”
Lazar je objema rukama pogurao knjige sa police u dnevnoj sobi. Jedna polica je ostala prazna, knjige su bile razbacane po podu.
„Je l’ nećeš vratiti?”
„Neću.”
Lazar je oborio knjige i sa druge police.
„Jesi li normalan? Šta radiš?”
„Vraćaš li kertridž, Marine?”
„Ne vraćam nikada.”
Lazar je pokidao zavjesu.
„Jesi li siguran?”
„Nećeš dobit kertridž. Izlazi napolje.”
Marin je prevrnuo saksiju sa cvijećem. Onda su počeli da se tuku. Janko ih je razvađao i polako izvodio Lazara napolje.
„Neko vrijeme se nismo često družili, dok me nisu našli kada sam zaspao u parku. I dok se nismo viđali, sa Marinom sam imao tu foru, ko koga prvi vidi, udari ga šakom u rame iz sve snage. Kad me neko udari u rame, odmah znam da sam sreo Marina. Jednom u Spensu, kod Vojvođanske banke, neko me udari, sve sam zvijezde vidio. Okrenem se, Marin nabacuje pet, grli me. Iste te zime, prolazim pored Limanskog parka, grudva me pogodi u glavu, opet Marin. Smije se ispred NIS-a, zove na kafu. Poslije nekoliko mjeseci, sretnem ga na bazenu. On tek došao i nije me vidio. Stoji pored bazena. Zaletim se i ubacim ga u vodu. Tu sam mu vratio za grudvu.
A Lazar… ne znam. Uvijek imamo dosta tema, ali ta njegova priča je nekako čudna. Kao da smo u srednjoj školi opet. Ma nekako je nezreo jednostavno.”
Onda je brat počeo da priča o izlasku sa Petrom. Bili su u nekoj kafani sa muzikom uživo. Poznavali su klavijaturistu. Dogovorili su se da kad oni sjednu sa djevojkama, klavijaturista na mikrofon kaže da se moli vozač automobila dogovorene marke i tipa sa nasumičnim brojem tablica da pomjeri vozilo jer neko od gostiju ne može da isparkira automobil. Uvijek se dogovore da vozilo bude skupo. Onda brat ustane i kaže da se brzo vraća, samo da pomjeri auto.
Moje misli su otišle na igru i na sve greške koje nisam uspio popraviti prije puta, pa mi je sad to grebalo po mozgu.
U ponedjeljak sam išao sa ujakom na ispit. Pravio sam mu društvo na hodniku dok se profesor ne pojavi. Kada se pojavio, pozvao nas je obojicu u kabinet.
„Profesore, ja neću na ispit, samo pravim društvo ujaku.”
„Uđite, kolega, potrebna je javnost na ispitu.”
Ušli smo obojica.
„Vladimir… čekajte, kolega, pa za Vas je urgirala jedna koleginica.”
„Profesore, nisam tražio nikakvu vezu. Možda je za nekog drugog.”
„Ma za Vas, kolega. Sigurno za Vas. Evo Vaše ime i prezime.”
„Ali ja nisam bio na fakultetu petnaest godina. Nisam nikoga ni sreo. Možete li reći ko od vaših kolega urgira za mene?”
„Vaša koleginica sa godine, kolega. Tražila je od mene da položite, ali Vi se niste ni pojavili na ispitu. To je bilo nekada ’92. u ovo vrijeme ili malo ranije.”
„Kako je urgirala? Šta je rekla?”
„Pa, eto, kaže kako ste Vi vrijedni i pomažete drugima, a da niste stigli da učite. Da ste dobar student, da je Vaše znanje veliko, i tako.”
„Ali ja ne znam za to. Zašto je to pričala?”
„Pa možda ste joj se sviđali, kolega.”
„Ko Vam je to pričao, profesore?”
„Ne mogu sad da se sjetim imena.”
„Pa sjetite se, profesore, važno je.”
„Ne mogu. Što je sad to važno?”
„Pa možda nešto sad bude, profesore.”
Izašli smo sa fakulteta bez imena ujakove koleginice. Dobra vijest je da je položio ispit.
Danas je trebalo da pustimo igru u otvorenu betu. To znači da bi bila dostupna svima za igranje. Odgodili smo za još bar sedam dana. Nevjerovatno kakve sve greške pronalaze naši test korisnici i koliko ih ima. Greške u tekstu (zovemo ih lapsus keyboard), greške u poravnanju, greške u vezi sa borbom, gradnjom u igri, kalkulacijama sa novcem ili energijom, greške koje nam nikada ne bi pale na pamet da mogu postojati…
