Otkako je Jan napisao mejl u kojem predlaže da pravimo video igru, trajalo je dopisivanje i svi su davali prijedloge kakvu igru da pravimo. Dosta prijedloga je ličilo na Worms Armagedon. To je igrica koju smo igrali cijelu prošlu godinu. Izgleda da su svi željeli da naprave takvu igricu. U toj igri igrači kontrolišu svoje crve, a svako ih ima po četiri. Crvi imaju širok izbor naoružanja, od luka i strijele, pištolja, bombi, granata, do raketnih napada. Igrač čiji crv ili više njih posljednji ostane na bojištu je pobjednik. S obzirom na to da je igra za više igrača, ideja da se igra preko interneta uopšte nije bila loša. Igrač koji je sam kod kuće mogao bi naći protivnike. Možda je to idealna onlajn igra. Naravno, tema bi morala biti promijenjena da ne bismo napravili kopiju.
Ipak, postojao je problem. Takva igra ima dosta grafike i animacija. Za onlajn igru i mali tim sa jednim dizajnerom, bolja ideja je da se pravi neka simulacija upravljanja. Igre u kojima je igrač menadžer nečega mnogo su manje grafički zahtjevne.
Prvi prijedlog je uputio Jan, par dana nakon svog prvog mejla.
Janov mejl:
Moj predlog je igra koja bi se zvala Mobbing tycoon.
Evo o čemu se radi. Igrač je u ovoj igri generalni direktor nekog javnog preduzeća ili ustanove. Stavljamo ga u ulogu negativca. Na početku on dobija informacije o svim zaposlenima, kao i spisak ljudi iz svoje stranke koje on tu treba da zaposli. Tu je i jedan manji spisak koji dobije od kumova i rodbine. Malo je slobodnih radnih mesta i on mora neka izmisliti, a neka mora osloboditi tako što će isterati nestranačke ličnosti, pa i one iz drugih stranaka. Sa svakim zaposlenim licem može direktno komunicirati. Kada klikne na jednog od njih, otvara mu se prozor koji prikazuje njegove osobine i akcije koje se nad njim mogu izvršiti. Ako želi da ga istera, onda može da mu daje previše posla, da omalovažava njegove rezultate, da mu ne da slobodan dan, da mu namešta disciplinske komisije i neke druge slične poklone. Može mu voditi godišnji u februaru i kad on u julu traži godišnji onda mu saopšte da je bio u februaru, ali on to nije znao. Onda mu daje da radi nešto što mu nije u opisu poslova i tako dalje.
Pored toga što sa svim radnicima komunicira direktno, oni su i pripadnici raznih grupa koje imaju svoje uloge. Radnik može biti i član sindikata, upravnog odbora, disciplinske ili neke druge komisije. Najbitniji je upravni odbor, tu moraš imati većinu. Kod tih ljudi doslovno imaš kredite. Nekom od njih učiniš nešto i dobiješ recimo 10 kredita. Na primer, zaposliš mu dete. Posle kad tražiš da glasa u tvoju korist, potrošiš 6 kredita i ostane ti 4. Te podatke pamtimo u bazi. Ta dugovanja izražavamo u kreditima. Još nešto je bitno, šef ima uvid u sve ugovore radnika. Tu treba postavljati i radnike koji nemaju stalni ugovor. Oni znaju da lete s radnog mesta ako ne ispoštuju volju šefa. Ljudi su u suštini isprepadani i ne žele se suprotstaviti kolegama na poslu, ali ako ga dobro uceniš on će uraditi šta mu kažeš.
Takođe, bitno je da igrač kontroliše vođu bar jednog od sindikata. Onda se trudi da taj sindikat bude što masovniji. Treba im povremeno podeliti neke sindikalne namirnice, voditi ih na izlet ili na neke varvarske olimpijade tipa stranačkog roštlja.
Kadrovska politika i sistem promovisanja su najvažniji u igri, a bitno je raditi i na diskreditaciji radnika koji se odupiru igračevim aktivnostima.
To je kroki igre, možemo tu još puno dodati. Otvoren sam za sugestije.
U odgovorima, svi su bili saglasni da je ideja zanimljiva i nova. Ipak, izgledalo je kao da je za mali dio publike. Mi još i ne znamo mnogo o mobingu, a Jan je ideju dobio od čika Milana, koji nam je pričao o takvim iskustvima na poslu. Takve priče sam čuo samo ponekad od Miličine sestre Ane, ali ni ona nije mnogo o tome pričala.
Elena je komentarisala da to što je uzbudljivo u pravom životu može biti dosadno u igri, a Maksim je bio isključiv da to nije igra koja može doći do šire publike, tako da smo odustali od te ideje.
I ja sam imao jedan prijedlog na temu simulacije upravljanja. Poslao sam mejl.
Evo i ja sam nešto pokušao. U igri koju sam zamislio radnja se dešava u nekoj državi koja je nedavno izašla iz rata. Na toj teritoriji se nalaze i međunarodne oružane snage koje imaju ulogu da sačuvaju mir. Tu je veliki broj vojnika mirotvoraca, seksualno isfrustriranih mirotvoraca.
Igrač je i u ovoj igri menadžer, ali ovdje vodi noćni klub sa plesačicama. Plesačice će imati svoje atribute i ocjene koje će se čuvati u bazi. Neću sad pred Elenom o tim atributima. Ipak, pošto Elena radi na bazi podataka moraćemo naći neko rješenje. Neka Elena u bazi pamti atribute: osmijeh, šarm, fotogeničnost, plesna vještina, gracioznost, a mi ćemo u ostalim slojevima aplikacije koristiti prave atribute, šifrovati ih u ove pomenute i slati prema bazi.
Igrač mora ulagati u svoje plesačice. Od njihovih kvaliteta zavisi i cijena koju su gosti spremni platiti. Tu ćemo imati taj balans koji je potreban menadžerskoj igri. Zna se, standardno za sve igre, što više ulaže, više će novca prikupljati.
Bitna je i struktura gostiju. Naravno, najvažniji su vojnici, ali ne treba zanemariti ni lokalne stanovnike. Jedino treba izbjegavati klince koji imaju dvije marke u džepu i došli su tu samo da vide šta je to.
Kao i u svakoj igri, niz je stvari koje igrač može kupovati i u koje može ulagati. Treba uložiti u plesačice, prostorije za druženje s klijentima, obezbjeđenje, redovne ljekarske preglede, koreografiju itd.
Na početku je sve u voma lošem stanju i plesačice su neatraktivne, ali igrač treba da izgradi poslovnu imperiju konstantnom brigom i napornim radom.
Mislim da se na ovome može graditi igra.
Elena je odgovorila na ovaj mejl.
Ja sam sada velika cura, znaš. Ne moraš ništa kriti od mene. A ovo što si predložio nije politički korektno.
Htio sam napisati da život nije politički korektan, ali sam odustao, nije bilo važno raspravljati se sada.
Elenin prijedlog je bio da igrač upravlja prodavnicom krofni i da na nekom kasnijem nivou otvori restoran koji će dalje poboljšavati, širiti ponudu, dograđivati sprat i terasu, a Janov drugi prijedlog je bio da igrač vodi farmu kanabisa. Janko nije imao prijedlog, ali je učestvovao u raspravama.
Nakon svih prijedloga uslijedilo je biranje i ubjeđivanje. U finalu su bili farma kanabisa (igra radnog imena Momo) i restoran (radno ime Krofničke). Maksim je jedini bio za opciju potezne strategije, slično igri Worms. Ostali su bili za neki od prijedloga upravljačke simulacije. Ne znam kako, ali Maks nas je sve ubijedio da pravimo poteznu strategiju. Bio je uporan i izgledalo je da bez svađe nije moguća nijedna druga opcija. Kaže da se to može i jednostavnije grafički napraviti i da postoji cijeli žanr takvih igara, da postoji publika koja je vjerna tom žanru. On je igrao više takvih igara, ne samo Worms, pa smo mu na kraju povjerovali i pristali.
Dali smo Maksimu dvije sedmice da razradi svoju ideju.
Nakon što smo konačno izabrali šta ćemo praviti, pojavio se entuzijazam jer uskoro počinjemo raditi i sve to sada izgleda prilično stvarno. Do sada je bila samo priča.
Maksim ide na put, ali kaže da može pripremati igru i dok je odsutan. Jan će iskoristiti to vrijeme da završi Petru sajt sa fotogrfijama. Elena će pokušati da završi dva sajta. I ja imam jedan da završim, ali u ovih 14 dana moram odigrati i 10 sezona u igri. Kada pretjeram sa igrom, malo mi dosadi i onda uslijedi pauza. Tako da kad krene pravljenje igre, radiću samo na tome.
Svi ćemo razmišljati i o imenu igre.
Loša vijest je da svi idu na italijanski. Maksim jer već dvije godine uči latinski pa misli da će mu biti lako, Jan, valjda, da ima još dvije prilike sedmično da u tajnosti, izvan kontrolisanih kućnih uslova, pije kolu. Sad će tjerati i mene.
