Petar je sinoć izlagao u Banjaluci. On bi se uvrijedio da nisam došao, a to bi mi odgovaralo. Brat je insistirao da dođem pa sam došao. Toliko puta se bez razloga ljutio, vjerovatno bi se naljutio i sada ako se ne pojavim. Ujak je bio kod nas kući kada smo pričali o tome pa je rekao da će i on doći jer je čuo da je neka izložba u pitanju.
Krenuo sam sam od kuće, brat je već davno otišao da provjeri da li je sve pripremljeno kako treba. Kada sam ulazio u galeriju i vidio, meni već poznate, Petrove radove i veliku gužvu, u glavi su mi se odnekud pojavile riječi iz pjesme „Sa ovim ljudima ti nemaš ništa…“ i gitarski intro iz te pjesme.
Tu su bili Veljko, Goran, Aleksandar, Sindi, moj brat, nasmijani i obučeni za posebne prilike. Bio je tu i komšija Dane i nekoliko ljudi iz njegovog kruga. „KPZ alumni“, prođe mi kroz glavu. Petar je najavljen kao talentovani umjetnik, avangardan, pronicljiv, savremen, inovativan. Nakon otvaranja, ugledao sam ujaka pa smo zajedno razgledali radove. Jedan od prvih koje smo pogledali bio je „Pravim se da ne nevidim“. Ujka i ja smo se pogledali i nastavili sa razgledanjem. Nakon što smo obišli pun krug ujka me pitao oprezno.
„Šta je ovo, Davide?”
„Pop art valjda.”
„Misliš europop art? Pitao je kroz smijeh.”
Prišli su nam Veljko i njegov drug. Svidjela im se izložba. Pitali su me da li je Petar moj drug i koliko dugo se poznajemo. Brat se potrudio da svi znaju da smo nas dvojica Petrovi prijatelji. Osjetio sam da su zavidni jer nemaju druga poznatog umjetnika. Kada su otišli, ujak se šalio na moj račun:
„Ti si sad prijatelj slavnog umjetnika. Idi malo pričaj sa djevojkama i pomeni to. Još će ti sve ovo i dobro doći.”
„Da, ispalo je sjajno, ali tu su i ljudi sa fotoaparatima. Biće ovo i u novinama, a onda ćemo platiti za današnju slavu.”
„Iskoristi dan, Davide.”
„Hvala, ali ne hvala. I kad ti ovo kažem ne mi je odvojeno, samo da ti kažem za zapisnik.”
„Ne je uvijek samostalno. Čast izuzecima. Idemo prije nego što nas slikaju ovdje.”
Izlazili smo kroz akustični hodnik i počeo sam da zviždim gitarski intro, a ujka je prihvatio i nastavio sa mnom.
Napolju je bila gužva, godišnji odmori su počeli i mnogo ljudi koji rade u inostranstvu su sada ponovo privremeno ovdje. Slična gužva je oko Nove godine i Božića. Ujka je hvalio rad Vlade.
„Ljudi ne shvataju koliko je Vlada učinila za nas tjerajući sve ove ljude da idu u inostranstvo. Zamisli da su stalno tu, uvijek bi bilo kao sada, gužve na svakoj raskrsnici. Koliko vremena bismo gubili pri svakoj obavezi u gradu. Zamisli samo zagađenje dok nizovi automobila čekaju po raskrsnicama.”
Danas je brat pozvao Petra kod nas na ručak. Obojica su bili zadovoljni jučerašnjim danom, a dobro raspoloženje prenijelo se i na oca i majku. Prepričavale su se pohvale prisutnih profesora, drugih umjetnika i novinara, dobra organizacija, meza, piće. Kamen sa Akropolja na polici mi se po prvi put uklapao u cijelu sliku. Uživao sam u hrani i nisam htio ništa da kvarim.
Zvao sam Milicu da me liječi, ali nije slobodna danas. Tražio sam nešto što bih mogao raditi da ne pratim dalje brata i Petra, ali nisam se sjetio ničega pametnog na vrijeme. Po inerciji sam izašao s njima kod Dragančeta. Došli su Veljko, Aleksandar i Goran.
Pili smo mnogo i nelagoda je postajala sve manja. Na kraju mi je sve bilo ugodno i pomalo smiješno, uživao sam, brat još više. Za njega nije bilo sumnje da je Petar genije, a desilo se da je on dogovorio njegov dolazak, prvi predložio tako nešto i na neki način ga otkrio široj publici. Riječi svih prisutnih bile su nedvosimislene. Ujka mi juče reče da sve zvuči logično i vjerodostojno kada se dovoljno ozbiljno izgovori.
Misli su mi odlutale nakon nekog vremena. Mislio sam o Bojani. Ponovo sumnjam da sam mogao nešto uraditi da situacija bude mnogo bolja. Umjesto da sam blizu nje sada, sjedim sa bratom i Petrom kod Dragančeta u kafani. Dok sam bio u svojim mislima, do mene su dopirali zvuci sa bojnog polja. Na drugom kraju stola odigravala se epska bitka između brata i Veljka. Brat se dičio skorašnjim poslovnim uspjesima, dobrim statusom u stranci, a Seba hiljadugodišnjim banjalučkim porijeklom i statusom starosjedioca, koji anulira bilo kakvo postignuće bilo koga ko nije rođen upravo u ovom gradu, pa čak i organizaciju avangardne izložbe sa do sada neviđenom ponudom meze i pića. Borba nije bila otvorena, nije bilo srljanja. Protivnici su taktički birali teme u kojima bi, tobož usputno, istakli sve svoje kvalitete, naizgled ne vrijeđajući nikoga ko nema baš te osobine.
Prije samo nekoliko dana sjedjeli smo kod Čika Boška u ateljeu. Tu je bio i čika Milan, Boškov prijatelj koji je stanovao u Janovoj ulici, dobrodušan čovjek Boškovih godina. Elena, Maksim, Jan i ja došli smo zajedno. Iznad stolića oko kojeg smo sjedjeli se poslije nekog vremena pojavilo nešto poput naše kolektivne svijesti. Između nas, malo iznad stola bilo je nešto čemu smo svi pripadali. Svako bi uzeo tu svijetleću kuglu sebi kada bi uzeo riječ, dodao joj nešto i pažljivo je vratio. Onda bi je preuzeo neko drugi. Kao da su između nas godinama postojale neke nevidljive linije kojima se prenosilo sve ono što nije stalo u riječi. Sav svijet stane u taj prostor iznad stola. Osjetim se paralisano, zaboravim da imam tijelo. Nije bilo važno ko je stariji, ko ima koliko škole ili novca, ko je gdje putovao. Važno je bilo ono što se priča, kugla iznad stola koju smo svi gradili. Čovjek od šezdeset šest godina slušao je šta imaju reći djeca koja su tek prešla dvadesetu, doživljavao ih je ravnopravnim. Djeca su poštovala njegovu biblioteku, fonoteku, iskustvo, znajući da ispred sebe imaju još mnogo stvari koje moraju naučiti. Vino je galvaniziralo kuglu. „Uz vino sve fino“, govorio je čika Milan često.
Sitni sati su nas često zaticali u ateljeu, niko nije želio da ide kući, ali smo gledali da stignemo kućama prije nego što svane, da lakše zaspimo dok je još noć.
Kugla se nije javljala prilikom svakog druženja u ateljeu. Dovoljan je bio jedan gost željan pažnje i dominacije da se sve pokvari i da teme odu u potpuno pogrešnom smjeru. Na primjer Boškov prijatelj, čika Matija. On nije često svraćao, ali početkom jula desilo se da je bio tu i u petak i u subotu. Bio je to vikend na opštem mjestu.
S druge strane, razgovori sa Veljkom, bratom i Petrom bili su neka vrsta psihološkog Counter strike-a u kojem su onemogućeni snajperi i automati, ratuje se hladnim oružjem, a dodate su i mine. Puno zamki i nemilih scena.
Kako god, trenutno sam se uklapao u taj Counter strike i nije mi bilo dosadno, ali sam uskoro primijetio da sam popio previše alkohola i da moram na spavanje što prije. Otišao sam pod izgovorom pijanstva. Nisam htio da me neko odveze kući. To je bila loša odluka, ali u tom momentu mi se činila logičnom. Zaustavila me policija. Stao sam i bilo mi je jasno da ću platiti kaznu i privremeno ostati bez vozačke. Nisam ni planirao pokušati da bilo šta objasnim.
„Saobraćajnu i vozačku, molim Vas.”
„Izvolite.”
„Da li ste pili?”
„Jesam.”
„Davide, kako ti je otac?”
„Dobro je, ne žali se.”
Vratio mi je dokumenta i pokazao da mogu da nastavim da vozim.
„Djeco, baš brzo rastete.”
Krivo mi je što ne znam ko me je pustio. Lice nisam dobro vidio, niti sam mogao da zapamtim.
Igra je odložena za još jednu sedmicu. Ispravljanje grešaka i dalje traje.
