Elena: Tebe nema nigde. Ni na fakultetu, ni na internetu. Gledala sam danas našu igru i tvoje zadatke. Vidim da su tvoje promene u interfejsu sve završene i da čak dobro rade, a gledala sam i kod. Nije mi samo jasno kako radi, a verujem da ni ti ne znaš šta si tamo pisao.
David: Da, sve savršeno radi, hvala što si primijetila. 🙂
Elena: Ako bismo radili nešto složenije, onda bi morao pisati mnogo ozbiljnije. Znaš kako bi svet funkcionisao kada bi ga ti programirao? Baloni bi se transportovali naduvani zajedno sa kaktusima, u istom vagonu, a taj teretni voz bi stajao u svakoj stanici da primi putnike. Bojleri bi bili potpuno izostavljeni kao klasa i ljudi bi grejali vodu u loncu postavljenom na TA peć. Vatrogasci bi išli na kolektivni godišnji odmor. Softverske kompanije bi imale industrijski železnički kolosek, kafa bi se servirala u tanjiru. Pa da, ti je tako i serviraš… we would walow in a deadlock holiday…
David: Bio bi to jedan sjajno obojen program. 🙂
Elena: Opet, dobro je da toliko radiš i da si napredovao. Ovi poslednji delovi izgledaju bolje jer si se uozbiljio zbog devojke. Ženiš se. Moraš misliti o karijeri.
David: Već sam ti rekao da sam počeo raditi kada me otac pitao „hoće li ispadati pare iz računara“.
Elena: Čovek je odličan motivator. Znaš Jankovu teoriju o tome da svako ima momenat u životu koji odredi budućnost. Tvoj momenat je kad te je otac pitao da li će novac izlaziti iz računara.
David: Hm…. može biti, ali on to nije namjerno uradio. Dobre stvari se često dešavaju slučajno.
Elena: Obrnuti Dirkemov paradoks. Kod tebe je sve naopako pa i taj paradoks. Možda nije slučajno. Vidiš da mu i drugo dete napreduje. Zna čovek. Biće od vas Super David bros, kao igrica.
David: Kako David bros, valjda po prezimenu?
Elena: Ne. Luigi i Mario su Mario bros. Nije po prezimenu.
David: Možda se prezivaju Mario. Mario Mario i Luigi Mario.
Elena: Ne bih rekla. To je samo tvoj pokušaj da budeš u pravu, ali dobro sad. Ne reče mi gde si i kako da te nađem? Imam hardverski problem i treba mi neko vešt sa šrafcigerom. Pišem ti sa laptopa, starog.
David: Na vojnoj vježbi sam. Ne mogu doći.
Elena: Izbegavaš da mi popraviš kompjuter? Ako ne dođeš odmah, zaboleće te slepo crevo kad je Mandić dežurni.
David: Evo doći ću odmah. Samo da pitam zastavnika. Krofničke se hlade?
Elena: Hajde… nema krofnički. Možeš li nekad nešto uraditi bez interesa?
David: Evo probaću sad.
Došao sam kod Elene za pola sata.
„Stvarno nema krofnički, ništa ne miriše. Mislio sam da se šališ.”
„Nema.”
„Imaš li neki fin sok?”
„Ne. Može kafa? Zar ne vučeš sa sobom neko energetsko piće ili termos bocu.”
„Ne danas.”
„E, imam mastiku. Može?”
„Pa može. Prošlo je podne.”
Elena je uvijek bolje programirala, a ja sam bolje rasklapao i popravljao računare. Ovaj računar se teško otvarao. Mislim da su namjerno namjestili neki patent kako korisnici ne bi sami otvarali kućište. Izgovorio sam neke ružne riječi dok sam otvarao računar. Nisam primijetio da se Elena vratila u prostoriju.
„Smeta ti što pričam ovako?”
„Volim da mi pričaju, da mi govore stvari.”
„Lijepe stvari.”
„Ne lepe, malo ružne, znaš…”
„Da si nevaljala djevojka.”
„Tako i malo ružnije.”
„Onako da si baš loša.”
„Do neke granice, da…”
„Da li bih ja to znao?”
„Moguće. Mislim da ti takve stvari idu.”
„Da li bi radilo da ti kažem da ti je CSS inline, da ne koristiš izuzetke kad čitaš iz baze, miješaš snake case i camel case.”
„Ne. Ne radi tako.”
Elena se smijala, pa joj se lice malo promijenilo. Kao da razmišlja da li je bila previše otvorena.
„Je l’ miriše kafa?”
„Možda malo.”
„Neću to koristiti protiv tebe. Interesantno je za znati.”
„Nasuću nam još po jednu ovu mastiku. Čini nas onakvima kakvi treba da budemo.”
Mastika i popravljen kompjuter su popravili raspoloženje. Ispričao sam da sam jutros bio u domu na informativnom razgovoru. Za vikend sam krečio stan i spavao sam u domu dok se ne ispari od krečenja, Ivan je svakako otišao kući. Bojana je poslije šetnje došla kod mene i ostala je cijelu noć, iako je dozvoljeno do 12. Upravnik me upozorio da mogu najaviti gosta i dosta kulturno rekao da se to ne smije ponavljati. Sjedio sam i slušao bez mogućnosti da se i najmanje pokajem. Meni je bilo jedino važno da smo toliko vremena proveli zajedno. Rekao sam da se neće ponoviti.
„Ona spava kod tebe?”
„Ovo je bilo prvi put i slučajno je spavala.”
„Kako se slučajno spava?”
„Bilo je kasno i zaspala je.”
„Nešto mi ne štima.”
Elena od početka misli da je Bojana proračunata i da trenutno kalkuliše ko je perspektivniji od nas dvojice.
„A što joj srce lupa skoro uvijek?”
„Od straha. Boji se da će joj momak čuti da izlazi s tobom ili ima aritmiju.”
„Elena, ili sam naivan, lakovjeran, vidim u ljudima nešto lijepo čega nema ili ti gledaš ljude kroz neku prizmu u kojoj nikada ne izgledaju dobro, imaju loše osobine.”
„Tačno. Jer je jedno od to dvoje tačno.”
„Ti si bila iskrena danas pa sam onda i ja, a nisam trebao.”
„Nisam ni ja trebala.”
Nasuli smo još mastike i namjerno promijenili temu. Kad sam odlazio, Elena se vratila na moju temu. Dozivala je poluglasno niz haustor.
„Čekaj, je l’ me još čuješ?”
„Čujem.”
„Kad ti propadne druženje s Bojanom, arhiva Doma B će biti jedino mesto gde ćete biti zajedno upisani, kao par.”
,,Stočni fondu“ se prigušeno penjalo uz stepenice. Na izlazu sam joj pritisnuo interfon 30 sekundi.
