Juče ujutro na sastanku tima usaglasili smo da bi u Novom Sadu trebalo da postoji posebna traka na ulicama koja bi se koristila za brzu dostavu pice. Maksim je skicirao i piktogram koji bi trebalo postaviti na asfalt. Tema je došla nakon što sam ispričao moj san o tome. Osim toga, nismo se usaglasili ni oko čega drugog. Najviše nesuglasica je oko pomjeranja datuma puštanja igre, načina promocije, kao i balansa.
Zaboravio sam da prijavim ispite pa sam prije sastanka otišao do studentske službe. Službenica na šalteru je bila neljubazna, nervozna. Izgleda kao da joj neki kod ne radi pa jedva čeka da dođe kući da to sredi.
Brat me zvao na telefon pa sam ga pitao šta ima novo u Hitler jugend. Spustio mi je slušalicu, ponovo je ljut.
Bilo je tek podne i krenuo sam u stan razmišljajući šta bi se još moglo dogoditi. Onda se neočekivano na ulici ispred mene pojavila Bojana Došen. Zvao sam je da popijemo kafu, pozvala me je kod sebe u stan. Ležao sam i čekao da dođe iz kuhinje. Donijela je sok od višnje i dvije čaše. Sjela je pored mene i spustila glavu na mene kao na jastuk. Žmirila je dok je spuštala glavu i izgledalo je kao da je imala previše toga u mislima danas i sad želi da zaboravi taj cargo i da se opusti. Kao da se prepustila gravitaciji i padala na mene. Iznad nas, balon sa likom princeze dodirivao je plafon, već je skoro potpuno izduvao.
„Obradovao si se malopre kad si me video.”
„Jesam.”
„Videlo ti se u očima. Lice ti se promenilo u deliću sekunde kada si me ugledao.”
Zagrlila me je. Nisam ništa vidio, bio sam ispod njene kose. Samo sam osjetio kako joj srce jako lupa, kao i skoro svaki put do sada kad me je zagrlila. Sviđalo mi se kako dišem.
Mislio sam o današnjem vremenu sa Bojanom i ležao u svojoj sobi kad se Elena javila:
„Hoću da pogledam portal tih što nam nude kontekstualne reklame. Kako glasi naše korisničko ime? Ti si pravio nalog tamo?”
„code_ckode, sve malim slovima.”
„Lozinka?”
„Upiši žiro račun fakulteta.”
„Odoh da proverim to.”
Misli su se vratile u Bojaninu sobu.
„Znaš, kad sam bila kući za vikend, pričala sam s mamom i pomenula sam te.”
„Jesi? Kako si me predstavila?”
„Pa rekla sam joj da postoji jedan kolega… David. I da se lepo družimo.”
„Nisam mislio da bi me pomenula mami.”
„I ima još nešto novo. Ako ostanem ovde posle leta, selim se verovatno u ovu zgradu preko puta. Pokazaću ti, vidi se s prozora. Tu izdaju neki poznanici iz Sombora. Stan je na šestom spratu i ima balkon koji gleda na grad. I mi ćemo tu da pijemo sok od višnje i sedimo naveče. Šta misliš?”
Na telefonu mi se pojavio SMS od Bojane. Pozvala me da navratim večeras opet do nje.
Vrata Bojanine zgrade su zaključavali naveče, a interfon nije radio. Rekla mi je da su zadnja vrata uvijek otvorena i da mogu tu ući bez da je zovem na telefon da mi otvori. Tako da sam ušao na zadnja vrata. Imao sam osjećaj da znam najvažniju tajnu Novog Sada.
Pokucao sam na vrata i po drugi put danas sam čekao u sobi da Bojana donese sok od višnje. Prebacio sam na muzički kanal i odložio daljinski. Uskoro su pustili neku staru pjesmu i Bojana mi je rekla kako joj se uvijek sviđala ta pjesma. Rekao sam joj kako je posvećena djeci koja su nestala, oteta. Rastužila se. Nisam to morao baš sad reći.
Dugo smo pričali. Mislio sam da sam ostao dva ili tri sata. Onda je kroz prozor počela ulaziti slaba svjetlost.
„Bojana, je l’ ovo sviće?”
„Izgleda, zar je već toliko prošlo?”
„Mislio sam da je ponoć ili možda jedan sat. Imaš li neke obaveze rano ujutro? Izvini što sam ovako dugo ostao.”
„Ne izvinjavaj se. Nemam ništa. Sad mi nekako drugačije izgledaš.”
„Kako misliš?”
„Kao da je neko drugi a ne ti. Svetlo tako pada. Lice ti izgleda drugačije.”
Ubrzo sam krenuo kući. Šetao sam još uvijek pustim Limanom. Sunce nije izašlo, ali se sve već dobro vidjelo. Htio sam dobro da se naspavam.
