Došlo je lijepo vrijeme u Novi Sad i na ulicama su se pojavili uniformisani muškarci u grimiznim majicama i bež pantalonama. Sa Janom sam sjedio na torbama ispred autobusa. Dok smo čekali ostale, pitali smo se zašto odjednom toliko ljudi nosi istu kombinaciju boja. Polazili smo u Grčku. Već mjesec dana smo se dogovarali da odemo sa turističkom agencijom. Nisam bio siguran da ću ići. Ostajalo mi se s Bojanom, ali u posljednjih nekoliko dana osjećao sam se kao da je kradem. I njoj se javilo da nije u redu da se toliko viđamo i dogovorili smo se da se ne viđamo ili da odemo na kafu svakih nekoliko sedmica. Na kraju, nisam otkazao putovanje.
Prethodno, imao sam i problem sa pasošem. Turistička agencija ga je izgubila, pa su ga našli. Nije bilo vremena za traženje vize i odlazak u Sarajevo. Već sam odustao, kada su mi javili da mi turistička agencija nekako može srediti vizu ovdje, bez mog odlaska u ambasadu. Nije mi bilo logično, ali rekli su da samo donesem potvrdu da nisam nikada imao crveni pasoš bivše Jugoslavije. Ta potvrda se vadi u Gradskoj kući. Zbog igre i učenja, stigao sam tek posljednjeg dana pred istek roka, pred kraj radnog vremena. Rekli su mi da mogu dobiti potvrdu, ali da mi trebaju dva svjedoka koja će potvrditi da nikada nisam imao crveni pasoš. Nisam imao nikoga ko je blizu, niti je iko znao o mom crvenom pasošu. Službenik mi je rekao da mogu dovesti bilo koga. Izašao sam na ulicu i pitao prva dva prolaznika da mi budu svjedoci da nisam imao pasoš. Odmah su pristali. Trebalo je i popuniti zahtjev, te uplatiti taksu, a radno vrijeme je isticalo za koji minut. Jedan prolaznik je prepisivao moje podatke u zahtjev i pisao ga za mene, a drugi mi je pokazao šalter na kojem se plaća taksa. Službenik je čekao nekoliko minuta nakon isteka radnog vremena da zahtjev i uplatnica budu spremni. Nisam nikome zapamtio ime u takvoj žurbi, a možda se nismo ni upoznali. Zahvalio sam svima.
Janko se prvi pojavio, u grimiznoj majici i bež pantalonama. Uskoro su došli i Elena, Jovana i Maks. Namjerno sam pričao pred Elenom kako sam zbog tri dobra Novosađanina stigao da predam sve papire i dobijem vizu. Ona je imala svoj stav kako su Novosađani hladni i nepristupačni. Kompletna poenta se potpuno odbila od njen štit. Maks je rekao da je uzaludno pokušavati promijeniti ljudima mišljenje i da se ne trudim.
Sa nama su putovali i studenti ekonomije iz Subotice. I oni su odlučili da organizuju apsolventsku ekskurziju za sebe, jer nije bilo zvanične ekskurzije. Samo, njih je bilo mnogo više, oko petnaest. Jedan od njih je sjedio blizu Maksa. Pričali su o našoj igri. Maks ga je vidio kao petog člana, koji može promovisati igru i raditi taj poslovni dio. Ponudio mu je 10% vlasništva igre a nismo stigli ni do Predejana, a pomenuli su i IPO prije grčke granice. Jan bi se složio, Elena i ja nismo mislili da je tako lako naći nekoga ko može promovisati igru. Nismo znali kako da odgovorimo na Maksov prijedlog, a da ne pokvarimo atmosferu u autobusu. Več smo i mnogo pili. Elena je uspjela da riješi tu situaciju.
„Maks, o projektu ćemo pričati kada se vratimo. Sada ne želim da razmišljam o tome. Od toga se i odmaramo.”
Na našoj destinaciji propustili smo da obiđemo više znamenitosti. Pili smo svaki dan. Napio sam se osam puta za sedam dana. Moj apsolutni rekord za sada. Obišli smo Meteore i jedan dan smo bili u Atini. Sa Meteora imamo fotografiju u širokoj garderobi koju dijele na ulazu. Nismo mogli ući u kratkim hlačama, a djevojke nisu mogle bez rukava. Elena me uzela pod ruku da se samo slikamo. Rekao sam joj da izgledamo kao seljanka i dvorska luda. Maks je rekao da to i jesmo.
U Atini smo posjetili i Akropolj. Nisam stigao da ponesem kamen iz Banjaluke. Zbog toga mi je bilo krivo, ali biće prilike. Nisam znao ni da li ću ići, niti sam zbog Bojane, Kampa 16, učenja i CM-a, skoro stigao da odem kući i kamen je ostao tamo.
Bili smo potpuno iscrpljeni u povratku, imali smo izlazak ili žurku svako veče. Elena je prespavala svoju državu. Probudili su je na ulazu u Jugoslaviju ili kako god smo se sad zvali, a onda je ćutala do Niša. Tu je konačno izašla iz svojih misli.
„Odlično je ovako rano završiti odmor i imati celo leto za razne korisne aktivnosti.”
Nisam ništa odgovorio.
Po povratku, nisam se javio Bojani dva dana, ali onda je plan neviđanja propao. Sreli smo se, zagrlili i srce joj je lupalo jače nego ranije. Neću više pokušavati da se odvajam, koliko god mi ova situacija nije bila u redu kada pokušavam racionalno razmišljati o nama.
