Noćas sam sanjao da je kafić Mariner poplavljen jer sam imao grešku u kodu koji kontroliše kontrolore za puštanje vode na česmama. Svi su kritički gledali u mene, osjećao sam se kao na Tour de France. Laknulo mi je kada sam se probudio. Tu sam često sjedio sa Milicom tokom srednje škole. Nisam želio da potopim to mjesto. Napisaću joj šta sam sanjao. Nema je na mreži. Poslaću joj mejl.
Mejl Milici:
Nema te na mreži, mora da si u nekom ludom provodu. Sanjao sam da je Mariner poplavljen, a ja sam bio kriv za to.
Mejl od Milice:
Sa sestrom sam, slušam njene doživljaje s posla. Sad je otišla na spavanje. Bila je na zabavi sa kolegama s posla. Malo je popila, došla je raspoložena, pričale smo dva sata. Pila je tamo neko sindikalno pivo i slušala bend s dvije klavijature i pjevačicom. 🙂
To je prvi utisak, znaš li ti kakvi su običaji danas na takvim priredbama? Svira se ,,klasičan” repertoar a onda pred kraj negdje ima blok od 5-6 kao nekih alternativnih pjesama, uz klavijature onako… i onaj glas. Tako i publika valjda razbije monotoniju, a poneko ko baš to voli i malo popije dočeka svojih pet minuta pa se malo otkači (moja sestra u večerašnjem slučaju ako sam dobro shvatila, hehehe).
A onda mi je malo pričala o kolegama, u stvari alkohol iz nje pričao, najviše o hirurgu Mandiću. Večeras se napio i plesao, komunicirao sa koleginicama.
Dok je bila sekundarac na hirurgiji, prisustvovala je njegovim operacijama. Čovjek je za 15 minuta završavao zahvate koji se rade preko sat vremena. Kod njega ne postoje procedure, nemarno rasječe kožu, za nekoliko minuta izvrši zahvat, zašije unutra i kaže nekome od njih da zašiju kožu. Ta brza unutrašnja zašivanja se vide u kasnijim nalazima. Kad je prešla u porodičnu, kaže da je pregledala masu njegovih pacijenata sa dijagnozom ventralna hernia. Svaki drugi njegov pacijent kasnije ima taj problem. Jednom je ona šila kožu pacijentu kojem je popuštala narkoza. Čim je čovjek došao svijesti i počeo praviti neke pokrete, unutrašnji šavovi su popustili. Ruke su joj bile na koži, osjetila je blagi udar iznutra koji se prenio na njene dlanove. Svi na odjeljenju to znaju, a jasno se vidi i u kartonima, statistika sve govori.
Doktor Mandić se večeras veselio uz Brejkerse na sindikalnoj zabavi. Biti isti, biti poseban, biti slobodan… mislim, on je definitivno poseban, a i to što je slobodan, i to je za njega odlično.
Drugačije sam zamišljala taj esnaf. Neki su događaji uticali na mene da steknem drugačije mišljenje. U osnovnoj sam bila kratko u bolnici. Noću sam sa prozora sobe mogla vidjeti malu salu na nižem spratu u suprotnom krilu zgrade. Prozori su bili pokriveni skoro do vrha, ali se malo vidjelo unutra. Jedne večeri je nekoliko ljekara radilo okupljeno oko stola. Vidjele su im se glave i ramena. Svi su gledali dole ka stolu. Vjerovatno je to bila operacija. Ne sjećam se reflektora niti ostalog enterijera. Znam da su dugo tako radili, vjerovatno par sati. Na kraju su počeli da se grle i bili su vidno raspoloženi, iako pod maskama. Kao odbojkaši kada ostvare poen, tako je izgledala ta scena. Pretpostavila sam da im je uspjela operacija, da su nekoga spasili.
To mi je sve tako blijedo u sjećanju. Morala bih otići ponovo na to odjeljenje i pitati nekoga ko tu radi bar 15-16 godina da mi kaže šta je tada bilo u tom krilu koje se vidi odatle, da li su to stvarno operacione sale. Ako jesu, onda je definitivno sve ovako kako se meni učinilo.
Sestra ne zna gdje bi to moglo biti. Ne mogu da joj objasnim gdje sam ležala, ni sama se ne sjećam. Kada bih došla tamo, znala bih. Potrebno mi je da vidim to odjeljenje i te sobe. Sjećam se velikog prljavog balkona na koji nam nisu dali da izlazimo. Tamo niko nije izlazio.
Miličin mejl mi je dugo bio u mislima.
U igri je sve polako napredovalo, osim što je Jan nešto mijenjao i od tad više nema štete prilikom pucanja, kao da svi pucaju ćorke, ništa se ne oštećuje niti se bilo kome smanjuje health. Pitali smo se da li je to namjerno uradio, jer ne voli sukobe. Sad tražimo gdje je ta greška.
