Milica je pripremila svoj CV i sad misli da i ja to treba da uradim. Pričali smo o tome ljetos. Tačnije, ona je pričala, a ja sam bio saglasan. Nešto sam i radio na tome, tražio sam dobar šablon i preuzeo nekoliko primjera.
Milica: Nisi još ništa uradio. Imaš li bar folder u računaru koji se zove ,,moj CV“?
David: Nemam.
Milica: Znači da nisi ni počeo.
David: A folder je značajan?
Milica: Svaki veliki projekat počinje sa otvaranjem odgovarajućeg foldera na računaru.
David: Ali ovo nije veliki projekat. Ovo je nešto što sjedneš i uradiš za jedno poslijepodne.
Milica: I mali projekat isto. I bila su u pravu starija djeca u komšiluku kada su ti zabranila da počinješ rečenice sa ,,ali“.
Promijenio sam temu namjerno.
David: Za vikend dolazim kući.
Milica: Koliko ostaješ?
David: U petak stižem kasno, ostaću do ponedjeljka.
Milica: Da si javio ranije, mogli smo i izaći. Hajde u subotu dođi do mene preko dana. Imaš li vremena?
David: Imam. Ne planiram ništa raditi kod kuće. Ne nosim računar.
David: Ovaj…. dok sam bio kod kuće na ljetnoj pauzi, nismo se slagali oko mog korištenja računara. Mislim… kad je prošao onaj posao u Ministarstvu, radio sam neki sajt tada.
David: Noću mi je bilo lakše i ustanem tako oko podne pa mi mama počne prigovarati kako sam blijed, kako su mi oči crvene, kako nemam normalan bioritam, kako ću imati mišje rame, kako ovo, ono….
Milica: A tata?
David: Ma isto govori. Isto pričaju, čak i u isto vrijeme, samo ona za tri tona više. Valjda se dogovore prethodno. I onda…
David: Onda im fino kažem da je to danas jednostavno tako. U poljoprivrednom društvu su ljudi radili težak posao na suncu, imali crvenu kožu, ogrebotine, patili od sunčanice. Poslije u industrijskom su radili monotone poslove na proizvodnim trakama, stajali cijele dane, širili vene, radili sa azbestom, udisali razne otrove…. halucinirali tamo po lakirnicama i sve to…, eto danas sjede na računaru i malo ih leđa bole, blijedi su i imaju crvene oči.
Milica: Haha… baš si se potrudio… kao svako vrijeme nosi neki problem.
David: Mislim… nisam rekao da do ponoći završim sa sajtom i onda do pet igram Championship manager.
Milica: Nisam ni sumnjala. Kretenu. Jesi li dobio odgovor u terci?
David: Naravno. Da ne lupetam i tako to… da razmislim šta radim.
Milica: Oni se još nadaju u pogledu tebe, roditelji, šta ćeš…
Milica: Gdje si sad, jesi li to otišao?
David: Ne… Janko mi šalje neke poruke. Kaže kako je vakcinacija štetna.
Milica: Vakcinacija ljudi?
David: Da, kaže da ljude ne bi trebalo vakcinisati.
Milica: Otkud mu to?
David: Čitao je šta pišu neki ozbiljni ljudi… predlaže mi da se učlanim tamo na sajtu, da podržim tu ideju.
Milica: Predloži mu da se učlanite i kod tvog brata u stranku.
David: Nisam te pitao nikada, imaš li ti neko političko uvjerenje, jesi li u nekoj stranci odskora?
Milica: Šta ti misliš?
David: Pa ne znam, iznenadiš me često u posljednje vrijeme.
Milica: Predstavljam jednu progresivnu političku ideju koja je samo moja i za koju niko ne zna. Ni moja sestra… koja te pozdravlja.
David: Hvala. Pozdravi je. Nije na poslu? Uspjeli su da je izbace?
Milica: Ne. Nisu još. Javila je da je bolesna. U posljednje vrijeme koristi jedan metod….
Milica: … zove ujutro čim ustane dok joj je glas još nježan. Tako da stvarno zvuči bolesno.
David: Hahaha, genijalno!
Milica: Čita šta pišemo. Kaže da je tako nezrelo igrati tu igricu toliko vremena… toliko godina.
David: Reci joj da je dugo znam i da je bolje da bude dobra sa mnom. Reci da pamtim kad je prolazila po 4-5 puta pored reda za gorivo ‘91 skockana…. da joj vozači zvižde. To sam mogao vidjeti sa balkona.
Milica: Da, da, ona je bila već djevojka tad, ili skoro djevojka.. Ajoj… sad je ljuta…. hehehhehe ajde dodjem kod tebe u subotu… nemoj ti dolaziti, ne mogu ti garantovati bezbjednost.
David: Može. Neće je proći do subote čak?
Milica: Teško.
David: Uvijek zaboravim da je uvredljiva.
Milica: Kad se u tvoj mozak bora utiskuje brzinom kojom rijeka utiskuje dolinu. To je zato što nemaš normalan bioritam. Hahhah.
Milica: Kaže Ana da možeš doći u subotu.
David: Važi, dolazim. U vezi sa nepotrebnim prigovaranjem za bioritam, sjećaš se kad je mama gledala neku emisiju o narkomanima i kad sam poslije toga iznosio stvari u garažu da pomisli kako ih prodajem? To je bilo nekad u trećem razredu.
Milica: Ne, nego ću zaboraviti. Takva glupost se ne može zaboraviti.
David: Malo mi je bilo žao što sam tako postupio… mislim… kroz neke godine učinilo mi se da je bilo pretjerano i malo me grizlo što im trošim živce. Hoću da ti kažem, sad mi baš drago što sam ih izbijao.
Milica: Neću ni da komentarišem. Čekaj da smislim o čemu se pametnom može s tobom pričati.
David: Hajde… ja ću čitati Janka.
Milica: Čitati Janka?
David: Pa da, mislim da se tako može reći za njegove poruke. Svaka je dio romana.
David: Evo javlja mi se i ujak. Pisao sam mu da nam dobro ide sa igrom i da ćemo možda završiti za manje od dva mjeseca. I sad on kaže da nećemo za šest. Pitam kako. Kaže većina posla se uradi za malo vremena. Manjina posla se uradi za mnogo vremena. Namjerno priča gluposti. Mislim da samo hoće da me iznervira.
Milica: Da, on sigurno misli da je to dobro za tebe. Znaš njegovu logiku.
David: Kaže da je đavo u detaljima.
Milica: Ranije je rekao da je đavo lijep.
David: Onda je ljepota u detaljima.
Milica: Ljepota je u oku posmatrača.
David: Onda je đavo u oku posmatrača.
Milica: A gdje bi drugo bio?
Ćutali smo jedan minut.
Milica: Lijepo je vidjeti da si konačno zabacio konopce duksa preko ramena i počeo da radiš nešto. Makar to bila igrica.
David: Hvala. I samo da kažem da imam folder za CV, napravio sam prije mjesec dana.
Milica: Idem sad. Vidimo se u subotu.
Milica: Konjino!
Nakon Miličinog odlaska vratio sam se u Camp 16, u code igre. Do sada, igrači mogu da naprave zgrade i da iz njih prave vozila i vojnike. Sada treba napraviti da se vozila i vojnici kreću do tačke na koju je korisnik kliknuo. To je bio moj zadatak koji sam procijenio da ću završiti do sutra. Par dana nisam skoro ništa radio. Juče sam malo više zagrebao zadatak, vidio sam da ima komplikacija. Danas i noćas ću raditi na tome. Do sada sam naučio da, bez obzira koliko je problem komplikovan, velika šansa je da će se riješiti do jutra. Jedna noć je dovoljna za rješavanje jednog komplikovanog zadatka.
Igrač može kliknuti na jednog vojnika i nakon toga kliknuti gdje taj vojnik treba da ide. Isto tako, igrač može označiti više njih, u tom slučaju ne idu svi u istu tačku nego se gleda njihova početna pozicija i na osnovu nje se raspoređuju oko destinacije. Pri tome, treba gledati da li su između prepreke. Može se desiti da ne mogu proći tom putanjom ili da dio njih ne može. Onda se kreću samo do prepreke. Kada smo Jan i ja konstatovali da naš dio nije komplikovan, nismo računali na sve detalje. Vjerujem da će do jutra sve to raditi. Koliko god stvari budu beznadežne i komplikovane, do jutra nekako sve profunkcioniše, a onda ću se samo pitati da li je to moglo da se riješi na neki bolji način. Da li je moguće da ova moja prva verzija rješenja nije mogla raditi brže ili biti lakša za kasnije promjene, ali vremena za optimizaciju nema, jer prelazimo na naredni problem.
Jedna noć postala je jedinica za korak naprijed u igri, rješavanje jednog od problema koji treba obraditi da bi se igra završila. To je posljednje što sam naučio o pravljenju
softvera. Te zaključke koji su nastajali iz iskustva smo Milica i ja dijelili još od početka srednje škole. Stvari koje nigdje ne pišu. Ovo je bila jedna nešto manje značajna stavka iz tog skupa. Nisam joj pisao o tome jer sam čekao da se vidimo pa da to iskomentarišemo uživo. „Iskomentarisati uživo“ je postala konstrukcija koja se često ponavlja u posljednje vrijeme, dosta smo pisali jedni drugima koristeći računar, a neke teme nisu mogle tako da se obrade. Elena je imala najviše tema koje se moraju pričati uživo, dio njih su i one teme kad je htjela da se čuje njen oštar ton i negodovanje.
