Mejl od Elene:
Jesi li se ti družio sa još nekim u Banjaluci osim sa Milicom? Pominjao si i Marka.
Kad Elena mejl, to obično znači da želi priču. Neku pravu ili ako nema prave, onda izmišljenu. Ovog puta sam imao pravu, a mislim da je to i naslućivala ili je načula nešto od Milice.
Odgovorio sam na mejl:
Jesam. Misliš na VGA vjerovatno.
Viđao sam ih. Hodali smo malo po kafanama. Oni su uvijek imali interesantne izlaske i provode. Ali na sreću radio sam, a bio sam i u Grčkoj neko vrijeme pa mi nije bilo previše interesantno.
Ne znam odakle da počnem da ti pričam. Možda da krenem od najinteresantnijeg lika – Sindi. Pojavila se neka djevojka, mislim… curica neka, valjda ima 17 godina sad. Ona se skoro doselila. Ne znam odakle je. Njeno ponašanje je malo neobično. Mnogo je muškaraca u njenom životu. Skoro svi koje poznajem tamo.
E sad, gdje se „mi” uklapamo u tu priču. Ispostavilo se da je Goran u nekoj čudnoj otvorenoj vezi sa mladom damom. Ne bi on nikada rekao da mu je to djevojka, a i nije takav da poželi s njom neku emotivnu vezu ili šta god. Ipak, on je provodio dosta vremena sa Sindi, svakako više nego bilo ko drugi. U isto vrijeme on je bio i neka vrsta njenog menadžera. Momci su se njemu obraćali da im dogovori druženje s njom ili da je povede na neku žurku.
(Ovdje sam izbrisao nekoliko pasusa Sindinih avantura jer sam naknadno zaključio da ,,nisu za Elenine uši“)
Ma… ne mogu sad te scene da ti opisujem. Stvarno ne znam kako to da složim. Ukratko, bili su svi s njom. Onako… i tokom iste večeri i bilo je njenog nekog plakanja i čudnih situacija. Neočekivana neka dešavanja. Nikad ne bih pretpostavio da se može sve tako odigrati, da im to može biti interesantno. Onda… zamalo da ih dva policajca sretnu s njom, na kraju neke noći, u nekom njenom lošem izdanju, tad kad je plakala. To je bilo blizu jednog marketa. Policajci su išli ka Incelu, a oni su pomislili da ih je neko njima poslao.
Pored marketa su pijaca i parking. Sjećam se da smo u drugom razredu osnovne Veljko i ja pokupili dosta praznih kutija koje smo našli pored marketa, koji nije radio tog dana. Pobacali smo kutije po polupraznom parkingu, sjeli na bicikle i počeli voziti preko njih. Kada bih se našao blizu kutije podigao bih prednji točak i zgnječio je. Ubrzo je parking bio pjegav od sve većeg broja zgnječenih kartonskih kutija. Svako uništavanje kutije pričinjavalo nam je zadovoljstvo, ali neke su ostale neoštećene. Mama nas je vidjela s prozora i otjerala nas u kuću. Bio je 4. maj. To je bila otežavajuća okolnost za naš zločin.
Tokom rata i u poslijeratno vrijeme market je zjapio prazan i ponekad kad ga vidim takvog malo me grize savjest što sam mu nekad ranije nanio štetu.
E… ne znam što sam ti sad napisao ovo za market. Kad razmislim, i nema veze sa pričom.
Uglavnom… prvi izlazak sa Veljkom, Goranom i Aleksandrom ovog ljeta. Otišli (smo u novu kafanu na Novoj varoši, onako, baš birtiju gdje se okupljaju alkoholičari. Išli smo tu ,,jer je gazda dobar, pošalje turu povremeno, sjedne s nama, pije i priča svoje doživljaje”. Gazda Draganče se prije nekoliko godina doselio i otvorio kafanu. Kod njega smo sjedjeli kada su mi ispričali cijelu priču u vezi sa Sindi. Meni se u glavi samo pojavljivao unutrašnji komentar, kao u CM kad se smjenjuju komentari utakmice:
„Imaš 22 godine i plaši te slučajan susret s policajcima.“
Uskoro nam se pridružio gazda Draganče. Draganče je bio uspješan preduzetnik koji je vodio porodični biznis. U kafani su radile njegova supruga i svastika. Iako je kafana bila neugledna, posao je cvjetao. Siguran prihod donosile su stalne mušterije koje su tu pile od jutra. Sjedjeli smo tu i kasnije, nekoliko puta i preko dana. Kad vidiš dezorijentisanog, ispijenog čovjeka kako se vuče ulicom, znaš da će sjesti tu. Jednom smo kratko sjeli kod Dragančeta i čuli interesantnu priču gosta koji se žalio svom drugu za stolom. Kaže:
,,Žena mi je rekla da se ne napijem danas, njena mama dolazi u goste. Kaže da sutra mogu biti pijan opet slobodno. Vidiš sad je dvanaest sati, meni je drugo pivo… teško…”
Draganče nam je prvo pričao svoj ratni put. Kad je počeo rat, imao je dvadeset tri godine. Mobilisan je, ali ne mimo svoje volje. Vidjelo se da ga je fascinirala paleta mogućnosti koju donosi njegova nova uloga vojnika, čovjeka u uniformi i sa naoružanjem. Pristupio je vojnim obavezama sa mnogo entuzijazma, trudio se da zaduži što bolje oružje. Ipak, priznaje da je poslije prvih borbi shvatio da je rat mnogo ozbiljniji nego što se njemu učinilo ,,kad ga je tek mobilisalo”. Slušali smo gdje je Draganče bio od ‘92. do ‘95. Kad se rat završio, nije više bilo potrebe ni na koga pucati, ni na šta bacati bombe. Draganče je ponio kući pušku sa mnogo metaka, svijetlećih, rasprskavajućih, običnih… i desetak bombi, da se nađe. Svu tu municiju koristio je u trenucima opuštanja.
U prvim poslijeratnim godinama, u Bosni je bilo mnogo pripadnika NATO snaga koji su bili zaduženi za implementaciju Dejtonskog sporazuma kojim je zaustavljen rat u Bosni i Hercegovini. Te snage su imale zvaničan naziv IFOR, a kasnije su rebrendirane kao SFOR. Njima se uopšte nije sviđalo pucanje u vazduh koje je tada bilo još uvijek zastupljeno kod nas.
Jednom je tako Draganče ispalio svijetleći tromblon i obasjao cijelo selo. Prizor je bio spektakularan. No, takva markantna pojava privukla je i pažnju IFOR-a i dovela NATO vojnike u Dragančetovo selo. Tada su počeli pretresi kuća na području koje je bilo sumnjivo. Draganče je svijetleći tromblon čuvao za kraj, skoro sve je ispucao, ostala mu je puška sa dva šaržera i dvije bombe.
Draganče je sakrio pušku u ambar pun kukuruza, a dvije bombe ispod dušeka u krevecu u kojem je ležala njegova dvomjesečna kći. Tu sigurno neće tražiti.
Elena je kratko odgovorila:
VGA je prevaziđen. Moraš preći na nešto naprednije, ali ne na SVGA, Sidni i VGA.
