,,Davide, ustaj, Nemci prelaze Dunav.“
Janko nije dao da spavam u udobnoj fotelji čika Boškovog ateljea. Tu su čika Matija, Lazar i Marin. A svi smo bili tu i sinoć. Tu je i ista rakija. Valjda zato mi se i toliko spavalo. Maksim je pričao o balkanskim ratovima.
,,Čika Matija, ovaj sukob, komšijski ovde, mislite da je poseban. Mislite da su Srbi i Hrvati nešto posebno. Kao dvoje mladih kada se vole i misle da je njihova ljubav veća od svih drugih. Vide oni da se i drugi drže za ruke dok šetaju, ali sve to izgleda bledo kod drugih. Tako Vam je i sa ratom. Svi su ga imali i svi su se tukli sa komšijama. Odakle želite da krenem, sa koje strane sveta? Može sa istoka. Tamo Vam je Japan. Oko njih su Kina i dve Koreje i sa svima su ratovali. Na drugoj strani, preko Pacifika su Sjedinjene Države, par hiljada kilometara, ali to ih nije sprečilo da i sa njima ratuju. Onda imate prve države ka zapadu, Severnu i Južnu Koreju. Jedine komšije su Kina i Japan i ratovali su sa obe pa su se podelili i ratovali između sebe. Zatim Kina, ratovali su sa Japanomn i Korejom, Mongolima, Indijom, Tajvanom. Dalje ka zapadu je Indija koja je ratovala sa Pakistanom, pa onda Iran i Irak, Irak i Kuvajt.“
Rekao sam Maksimu da je bolje da je išao preko Sovjetskog Saveza, stigli bismo do Mađarske mnogo brže.
,,Čekaj, Dejvi. Onda Turska, ratovala je sa Grčkom i Bugarskom s jedne strane, a na drugoj strani sa Jermenima i Kurdima. Ne znam koliko sam sad tih ratova zaboravio i propustio. Hoćete li sada da krenemo sa zapadne strane. Od Sjedinjenih Država? Samo…
,,Ne moramo, dete…“
„Čika Matija, svi ratuju sa svojim komšijama, pa tako smo i mi, nema tu ništa posebno. Pa nismo mogli sa Portugalom i Južnoafričkom republikom, kako bismo to izveli?“
Kad god bi Maksim predstavljao svoju perspektivu, Lazaru, Marinu i Matiji su se pojavljivali veliki upitnici iznad glave. Onda, kako su sjedjeli blizu jedan drugog, one kuke od upitnika bi se zakačile pa nisu mogli da lako kontrolišu položaj glave, nego se glava tako krivila i pravila se mala grimasa zbog napora da se odvoje od drugih upitnika i postave glavu u prirodan položaj. A Matija bi psovao sada, ali se suzdržao jer smo mu namjestili komp prošle sedmice. Jan mi je tiho komentarisao da Maks uzalud priča jer memorija kod čika Matije još nije EPROM, u njegovu memoriju što se jednom upiše to tako ostaje, nema poslije izmjena.
Čika Boško je znao da je sva priča uzaludna i htio je da promijeni temu.
,,Tu blizu je otvorena nova kafana sa dobrom muzikom.“
Maksim je znao vlasnika iz škole.
,,Da, to je otvorio Mali Sava. Imaju lepo dvorište.“
Čika Boško je uvijek imao neku omiljenu kafanu u kojoj bi pio kafu svaki dan, ali u skorije vrijeme nijedna mu nije bila blizu. Sada se otvorila kafana po njegovom ukusu i vidjelo se na licu da mu je drago.
Maksim se vratio na svoju priču:
,,I kod svih se na kraju desi isto. Postavi se pitanje gdje su ljudi. Trebalo bi da su još tu, ali nema ih, pod zemljom su. I kako onda to opravdati? Onda ubjeđuju majke i rodbinu da su to heroji, da je ideja za koju su poginuli sveta, da su naše vođe sveci jer su imali takvu svetu ideju, a njihove vođe su sam đavo i moralo se protiv takvih ratovati.
Pokušavao sam da zaspim ponovo.
Kada sam se vratio kući, u računaru me je čekalo Mirnino pitanje.
Mirna: Da li ste na kraju išli u Banjaluku autobusom ili sa čika Danetom?
David: Išli smo sa čika Danetom i njegovim kolegom Brankom. Na kraju nismo išli uz Savu preko Brčkog i Šamca kuda se obično ide. Vozili su preko brda do Gradačca. Tu su bili u jednoj kafani krajem osamdesetih i tada je tu radila zgodna konobarica. Sjeli smo tu da je, uz malo sreće, vide. Ništa od toga, radila je neka mlada djevojka sa lijepim očima.
Mirna: Jesu li lepše od mojih?
David: Mirna, nema ljepših od tvojih.
Mirna: Samo da proverim.
Ostali smo dugo na četu. Nisam žurio na spavanje, spavao sam ranije kod čika Boška.
