Kod Milice sam u stanu. Ona mi traži putnu torbu po ostavi (u mojoj torbi je brat juče donio zimnicu u staklenim teglama, polupao zimnicu i uništio torbu), a njena sestra Ana mi daje kišobran jer je u međuvremenu počela da pada kiša. Konačno, Milica donosi torbu, spušta je na pod, otvara je i pokazuje koliko je mjesta u njoj iako ne izgleda velika. Blago sam se propeo na prste i kišobranom ispitujem unutrašnjost torbe. Uozbiljio sam se kao da provjeravam nešto od velikog značaja i bez riječi postavljam pitanje: „Da li je ova torba dovoljno dobra za moje stvari?“. Milica se nekoliko sekundi čudi mojoj teatralnosti i onda shvata šta se događa. Otima mi kišobran i juri me po stanu. Koristim kružni tok dnevna-hodnik-kuhinja-dnevna da izbjegnem početni bijes. Na kraju ne mogu više da trčim od smijeha, ona me obara na ugaonu i davi uz Anino oduševljenje. Mislim da mi je lice crveno. Ubrzo zaključuje da sam dovoljno kažnjen.
Dvadesetak minuta kasnije sam hodao ulicom sa praznom torbom. U ponedjeljak mi počinju predavanja. Danas odlazim. Mislim da ćemo se vidjeti za mjesec dana. Prije nego što sam izašao, poklonio sam joj knjigu koja mi je interesantna. Štampana je u Njujorku, u 200 primjeraka. Pisac, po imenu očigledno italijanskog porijekla, u knjizi opisuje neke flow ljude. Čekaću da Milica pročita pa da komentarišemo. Knjigu sam dobio proljetos od Čika Boška i čitao sam je ovog ljeta na poslu. Čika Boško je dobio od nekog Amerikanca Lerija, koji mu je svratio u atelje. Tokom prve dvije godine studiranja nisam pročitao ništa. Kad god mi se čitalo, učio sam. Prošlog ljeta Milica me je odvela u park i čitala mi Hakslija na klupi. Čudna scena. Valjda je morala uraditi nešto smiješno da me vrati u taj svijet. Danas je insistirala da knjiga treba da ostane kod mene kada je pročita, jer je to poklon od čika Boška.
„Milice, to je flow, treba da ide od jednog do drugog, da teče“
„Ali ako ostane kod mene, ja je neću nikome pokloniti.“
„To je u redu, ti si uvijek bila izuzetna.“
„To je kompliment ili uvreda?“
„To može biti šta god želiš.“
„Tebe čika Boško baš cijeni, izgleda. Ova knjiga je rijetka.“
„Ne obavezno. Ako bismo tako gledali, ispalo bi da i ja cijenim tebe.“
Spremala se na još jedno trčanje i davljenje, ali je odustala, čini mi se, u posljednjem trenutku.
Imam napade smijeha dok hodam. Ujak je jutros pričao neku šalu iz svlačionice, dok je još trenirao fudbal, nekada prije 15 godina. Pričali su je prije svake utakmice. Kad god zamislim nekoga kako je izgovara, smijem se nekontrolisano. Možda sam prolaznicima čudan. Previše je vulgarna da je napišem.
Kod kuće, ujak Vladimir je došao da se pozdravi i da me odveze na stanicu. Pakovao sam stvari, a mama hranu.
Ujka je uzeo skripta koja su napravljena tako što je Janko prekucao sve što je Elena podvukla u knjizi.
„Je l‘ ovo jedan ispit, Davide?“
„Jeste.“
„Pa tanko ti ovo nešto.“
„Da.“
„A ovo su ispitna pitanja.“
„Jesu.“
„Jesi ti naučio ovo?“
„Nisam.“
„Pa zašto?“
„Dao sam uslov u junu. Ne žurim nigdje.“
„Toliko si učio u junu.“
„Ma ne. Dovoljno je polovina ispita da upišem četvrtu.“
„Polovina ispita dovoljno za četvrtu kažes… U moje vrijeme nije bilo ovako. Knjiga od osamsto strana, to je prvi dio ispita. Profesor kaže: „Strana 515, pričaj.“ Onda te na preskok pita iz cijele knjige, a nemaš ispitna pitanja, taman posla. I onda tako četiri sata kod njega sjedim u kabinetu dok ne prođemo sva poglavlja. Tako da ja ponesem knjigu na Vlašić u rov i tamo tri sedmice cijeli dan učim. Pa onda kući nastavim i opet ponesem na Vlašić, u rovu nemaš šta da radiš pa učiš 16 sati dnevno.“
Onda malo teatralno miriše pitu sirnicu pa nastavlja…
„I to gladan učim. Hrana u rovu „po tanjiru čamac plovi, kupusovo lišće lovi“, Ćopić je tako govorio. Ne znam da li to više iko čita, a ove nove generacije, stvarno ne znam kuda ovo vodi.“
Tata je odmah prihvatio priču o tome kako se prije više čitalo i o ovom dijelu kako je sve bilo mnogo teže ali se više postizalo.
Ujka se poznaje s tatom već skoro trideset godina, sa mamom, naravno, i više. Za njega su oni otvorena knjiga ili tačnije – harmonika dugmetara. Znao je tačno koje dugme treba da pritisne da bi dobio odgovarajući ton, kao da upravlja glasovnim komandama. Ovog jutra, poželio je da ih sluša kako lamentiraju nad moralnim sunovratom društva i izražavaju zebnju pred slikom svijeta u kojem uloge preuzima nadolazeća generacija.
Kad bolje razmislim, nije poželio da to sluša, nego je poželio da ja to slušam i na licu mu se vidjelo da uživa.
Dok smo se vozili ka stanici pitao me je vraćam li se u Banjaluku poslije faksa.
„Ne znam. Nisam razmišljao o tome.“
„Možda će mi trebati jedan programer.“
„Javi ako bude trebao. A što ti ne programiraš?“
„Ne mogu da stignem sve.“
„A šta sad radiš?“
„Trenutno namještam satove za struju da ne broje kilovate.“
„I kako ide?“
„Sjajno. Ali ovo radi čega ću te zvati je bolje.“
„Što ne zoveš ove što su učili 800 strana?“
„Potrošili su se previše. Treba mi neko tako praznoglav kao ti, sa mnogo energije.“
„Odoh prvo da završim školu. Zovi Marka ako treba nešto odmah i ako može na daljinu. Sad ti mogu dati deset sati sedmično, ali mislim da imam bolje klijente od tebe.“
Smijao se. Kaže da nema boljih. Zvučao je samouvjereno. Pojačao je Nevermind sa CD-a i brzo vozio do stanice.
Kad sam se pozdravio i okrenuo, šutnuo me nogom, pomjerio me dva-tri metra.
„Ma daj, Vanja, jesi li normalan?“
„Ajde, ajde.“
Tokom ljetne pauze radio sam na svom prvom zvaničnom poslu. Održavao sam računare u Ministarstvu umjesto radnika koji je bio tri mjeseca na bolovanju. Sad imam tri mjeseca radnog staža.
