Otvorenim dlanom sam pritisnuo sve žice na gitari kako bi svaki zvuk prestao. Čekao sam Maksimovo mišljenje.
„Pa jeste glupa, u pravu si.”
„Da, to je prava riječ.”
„Mislim, s obzirom da si je napisao za deset minuta i nije toliko glupa, ali ako to ne znamo, onda je stvarno glupa.”
„Mislim da je glupa na više nivoa. Mnogo slabih tačaka.”
„Da… i kažeš ljudi vole pesmu.”
„Elena me tjera da joj sviram, Milici se sviđa. Ksenija mi poslala SMS sutradan, kaže: „Baš ti slatka ona pesmica.“ I Bojani se sviđa.”
„Mik-mik uopšte ne zvuči kao u crtanom, tamo je ubrzan, ovde je razvučen, ali to je najmanji problem. Izgleda da je toliko glupa da je svi vole.”
„Simpatična, slatka, vesela… tako pričaju o pjesmi. Svima se sviđa osim meni i evo sad tebi.”
„Mislim da bi se ova pesma mogla koristiti kao soundtrack za Petrovu umetnost.”
„Nije toliko glupa.”
Toliko puta sam htio da odsviram ovu pjesmu Maksimu i nikad se ne sjetim, uvijek razgovor ode u drugom smjeru. Sad smo konačno na toj temi i moglo bi se tu još komentarisati o pjesmi koja izaziva tako suprotne reakcije, ali mene već nekoliko dana boli zub i bol se upravo vratio. Ovaj put mnogo jače. Zub je pulsirao.
„Maksime, izgleda da je toliko glupa da od nje bole zubi. Mislim da moram kod stomatologa.”
„Imaš tu iza ugla.”
Otišao sam odmah. U čekaonici nije bilo nikoga. Nakon pola sata problem je bio riješen. Lijek mi je stavljen u zub.
Krenuo sam kući. Ispod jednog prozora djevojka je dozivala drugaricu.
„Tamara, Tamaraaa…”
Drugarica se pojavila na prozoru. Ova scena me podsjetila na ispit iz psihijatrije koji je Miličina sestra polagala na fakultetu. U tom periodu se pitala da li ima neko psihičko oboljenje. Analizirala je na svom primjeru svaku bolest o kojoj je čitala, pokušavajući da ustanovi da li boluje od baš te bolesti, upravo ono što je radila i tokom učenja za prethodne ispite, sa drugim grupama oboljenja.
Nagovorio sam Mrkvonija da tokom nekoliko večeri dođemo ispod njenog prozora i tiho dozivamo njeno ime kako bi pomislila da čuje glasove. Tada se prvi put naljutila na mene.
Za vikend smo svi pozvani kod čika Boška na druženje u ateljeu, ali Elena je pominjala da možda neće biti tu, jer planira da ode kući za vikend. Nazvao sam je.
„Ćao. Samo da ti javim da si za vikend s nama kod čika Boška. Ne ideš kući. Pasoš ti je kod mene i nećeš ga dobiti.”
Kaže da će kući svakako narednog vikenda, ali ne može da izlazi naveče dok ne smrša dva kilograma. Kada izlazi, onda kasno jede.
To mi je zvučalo loše i počeo sam da se češem po glavi.
„E, doslovno me je zasvrbio mozak od ovoga što si sad rekla.”
Prepiranje je trajalo od Limanske pijace do parka. Glava me je sve više svrbila, jednom rukom sam držao telefon, a drugom se češao. Onda su počeli da me svrbe pazusi i unutrasnja strana lakta.
„O-ou, imam alergijsku reakciju.”
Ubrzano sam razmišljao. Sigurno sam alergičan na lijek koji se nalazi u zubu. Prvo moram izvaditi uzrok alergije, a zatim primiti sinopen i deksazon. Moram doći na vrijeme.
„Elena, moram da idem sad. Iskrslo mi je nešto. Ćao!”
Prekinuo sam poziv i tražio najbrži prevoz do stomatologa. Preko puta parka jedan automobil je tražio parking. Pretrčao sam ulicu. Vozač je izlazio iz auta kada sam stigao do njega.
„Dobar dan. Molim Vas da me odvezete kod stomatologa. Upravo idem od njega, stavio mi je lijek u zub i izgleda da sam alergičan. Neću stići pješke. Već mi je loše.”
„Hajde, ulazi.”
Dao sam vozaču adresu i nazvao Maksima. Rekao sam mu da dođe do stomatologa i da ga pita da li ima sinopen u ordinaciji. Ako nema, moraćemo brzo da ga nađemo. Moraćemo u Hitnu. Po pravilima bi morao da ima, ali ko još poštuje pravila. Lice mi se polako pretvaralo u gumu. Bilo mi je sve teže da pokrećem mišiće lica. Bubne opne su počele da pusliraju. Brzo smo došli do ordinacije. Objasnio sam situaciju za trideset sekundi. Stomatolog je rekao da ima sinopen. Pristao je da izvadi lijek iako kaže da je siguran da to nije uzrok. Legao sam na stolicu. Počelo je vađenje lijeka. Žmirio sam i duboko disao. Sad sam se već osjećao vrlo loše. Premjestili su me da legnem na klupu u čekaonici. Osjetio sam kako me skidaju da primim injekciju. Podigao sam glavu uz napor, Maksim mi je davao injekciju. Crvenilo se već vidjelo svuda po koži, pojavili su se i plikovi.
„Sad čekaj pola sata. Trebalo bi da bude sve u redu.”
Ležao sam. Uskoro sam se osjećao bolje. Uzrok alergije je očigledno otklonjen, a i sinopen je djelovao.
Maksim je primijetio da se crvenilo povuklo.
„Da si danas umro, ne bi vidio Petrovu izložbu u petak.”
„To je u petak? Zaboravio sam. Ionako je neću vidjeti.”
„Nemoj tako. Nije gore od tvoje pjesme. Od tvoje pjesme ljudi se osipaju.”
Prišao je i stomatolog. Ispitivao je šta sam jeo i gdje sam bio danas.
„Ti si inhalirao nešto u parku. U literaturi nije zabilježeno da ovaj lijek izaziva alergijske reakcije.”
Nije mi bilo do rasprave. Maksim me pozvao da budem kod njega pod nadzorom nekoliko sati, dok ne budemo sigurni da je sve prošlo kako treba.
Sjedio sam za Maksimovim radnim stolom dok se on brinuo o biljkama na balkonu. Na stolu je ogromna enciklopedija „Istorija umjetnosti“, tu je već dvije godine. Čita je valjda već deseti put. Listao sam da vidim od čega sam se to sve mogao oprostiti danas. Da sam napustio svijet, neka od tih djela ne bih nikada ni upoznao. Okrenuo sam još jedan list i stranica je poplavila i malo požutjela. Van Gogh, Zvjezdano nebo. Gledao sam u reprodukciju nekoliko minuta, a onda su misli otišle u drugom smjeru. U ratu je ujka Vladimir donosio barut upakovan u plastiku u obliku potkovice. To su bila topovska punjenja. Prosipali smo barut u obliku kvadratića iz potkovica praveći uske trake, palili ih i oduševljavali se količinom plamena koja se nakratko pojavi. Poslije jedne takve igre imao sam reakciju sličnu ovoj današnjoj. Na vrijeme sam stigao do urgentnog centra i primio sam sinopen. Cijeli taj događaj smatrao se nesrećnim u mojoj porodici i nisu se rado sjećali. Izgleda da je to iskustvo bilo vrijedno. Danas sam tu rekaciju dobio na par minuta od stana i da nisam znao šta je to ko zna šta bi se dogodilo da sam došao sam u stan. Ne bih znao šta se događa i kako da reagujem.
Dan je počeo tmurno. Bio sam neraspoložen zbog Bojaninog odlaska, a možda malo i zbog sporog napredovanja igre. Navratio sam kod Maksima jer mi je trebala njegova Warmhole-Warhole terapija, kako sam za sebe nazivao duže ragovore s njim (odsustvo dnevnih i lokalnih tema, priče uglavnom o umjetnosti, video igrama i nauci). Sada, nakon ovakvog dana i problema sa alergijskom reakcijom, fizički se dobro osjećam, zdrav sam i sve što me je mučilo kao da je nestalo ili se značajno smanjilo. Živ sam i sve je OK. Mislim da bi trebalo manje da razmišljam o sajtovima, projektima, programiranju. Trebalo bi više da čitam o umjetnosti i družim se. Definitivno treba da otkažem projekat koji radim sa flash sajtovima. Uzeo sam telefon da pozovem, odustao sam, to ću uraditi ujutro.
Maksim se vratio sa balkona.
„Što si mi ti dao injekciju danas?”
„Mislim da se doktor malo prepao.”
Sreća da je Maksim zavšio srednju medicinsku školu.
„Šta misliš da li se digitalne vage mogu hakovati da pokazuju dva kilograma manje?”
„Trebalo bi da mogu.”
„Svakako bi trebalo da mogu.”
„Ako neko to zna da uradi, to je onda Jan.”
„Da, bez njega ćemo teško uspjeti, ali siguran sam da možemo.”
Nazvao sam Elenu. Tražio sam da mi pozajmi vagu na jedan dan.
Ponovo sam uronio u enciklopediju, a Maksim je počeo da vježba bas liniju ,,The time is now“ od Moloka. Ni na šta nije ličilo, jedva sam prepoznao melodiju.
Za manje od pola sata bas linija je zvučala sjajno. Nije se mogla razlikovati od one u originlnom snimku. Okrenuo sam se i pokazao podignut palac, a Maksim je zadovoljno udarao ritam glavom o vazduh. Ritam mu je bio u vratu, kako on kaže. Kad mu tu negdje legne, onda sve ide lako. Nikada nisam osjetio kako je to kad nešto imaš u vratu i možeš automatski da sviraš.
„Zato mi se ne vježba gitara. Kad vidim koliko tebi i Mrkvoniju brže ide učenje novih stvari.”
„Drž‘ se kompa, Dejvi.”
Vratio sam se enciklopediji. Maksim je vježbao Moloko jer se dopisuje sa djevojkom iz Brazila, a to je njena omiljena pjesma. Uskoro je počeo sa nekom dosta komplikovanijom linijom. Malo je ličila na bas solo iz igre NBA ‘99. Mislim da je vježbao skoro sat vremena. Kao da se iznervirao zbog nekih dionica, okrenuo sam se da vidim da li je stvarno tako kao što zvuči.
„Pokušavam da dohvatim art, Dejvi… Ili bar part.”
„Uspjećeš, ti si artisan.”
Pogledali smo statistiku naše igre. Danas imamo trideset tri nova naloga. Maks je konstatovao kako posjedovanje svog proizvoda ima veliku prednost u odnosu na rad za sate.
„I dok se boriš za život, posao ti napreduje.”
