Drugog dana, nakon otvaranja igre za javnost, napravljeno je nešto manje od stotinu naloga, zatim narednog dana šezdeset četiri naloga, pa zatim još trideset devet naloga. Izgledalo je kao da će broj novih naloga opadati svakog dana, što je i očekivano. Malo iznenađujuće, danas smo imali sto dvadeset novih naloga. Možda je to znak uspjeha. Možda se igra počela prenositi sa igrača na igrača, ako su postojeći igrači počeli pozivati nove, jer im se igra svidjela. Ili je neko podijelio link igre na nekom posjećenom forumu pa je to dovelo nove igrače koji su htjeli da probaju igru.
Maksim je ulazio u našu aplikaciju koja pokazuje osnovne podatke o igri svakih 15 minuta. Gledao je u izvještaje kao što majka gleda u toplomjer djeteta koje ima visoku temperaturu već nekoliko dana. Svjestan je, kao i mi, da je teško ponoviti ovakav projekat, s obzirom da svi počinju da rade. Dizajner i tri programera da rade osam mjeseci, to se ne ostvaruje lako. Tek u četvrtoj godini smo naučili dovoljno da krenemo u nešto takvo, a još nismo imali osmočasovno radno vrijeme koje bi nas ometalo. Ovo je bila jedinstvena prilika koja se teško može ponoviti. Osim toga, Elena je rekla da ne postoji teoretska šansa da opet radi u ovom timu i da prolazi rokenrol sa Maksovim izmjenama plana. Maks je upotrijebio sličan izraz kada je pao s rolera i povrijedio se. Zaključio je cijelu priču o zašivanju, bolu, otežanom kretanju sa jednom riječju – rokenrol. Nisam shvatio od kada se ta riječ upotrebljava za agonalna stanja ili intenzivnu patnju.
Nismo još uvijek imali partnerstvo ni sa izdavačima ni sa promoterima igara. Istraživali smo njihove sajtove i tražili podatke o njima po forumima. Svi su izgledali kao prevara ili su tražili da se miješaju u odluke u vezi sa razvojem igre.
Trenutni dolasci igrača su rezlutat minimalnog gerila marketinga koji smo mogli odraditi i dijeljenja linkova ka igri od strane naših prijatelja, familije i poznanika. Ukoliko igra brzo ne zaživi među igračima, broj novih naloga će vremenom opadati. Sada imamo ukupno preko pet stotina igračkih naloga u igri.
Ovih dana praćenje izvještaja iz igre je glavna aktivnost, i zanimljivo je. Okupira mi mozak i pomaže mi da ne mislim na Bojanin odlazak.
Naveče nam je Janko organizovao izlazak u London club. Prvo smo sjedjeli svi kod njega kući. Mirna, Sanja, Elena, Jovana, Petar, Jan, Maks, Lazar, Marin, naravno Janko i ja. Janko voli velike žurke. Kada smo ušli u London, skoro da smo napunili klub.
Lazar je bio uz Mirnu sve vrijeme, a Eleni je prišao neko nama nepoznat. Maks je komentarisao, samo Jan i ja smo ga mogli čuti zbog glasne muzike.
„Mirna ne govori Lazaru da ima momka, jer voli da ga posmatra kako se trudi. To pokušava i sa Davidom i ponekad uspjeva. Davidu bi inače bilo nelagodno da Lazar prilazi djevojci sa kojom četiri godine ima neki neobjašnjiv, uvrnut odnos. Elena se posvađala sa Stefanom možda deseti put za četiri godine, sada je praktično slobodna, a neki tamo gari joj prilazi. To bi kod Davida ranije izazvalo neprijatnost kakvu su jugoslovenski komunisti imali kada su tenkovi SSSR-a ušli u Budimpeštu. Međutim, David uopšte ne shvata situaciju i duhom je sa svojom drugaricom Bojanom koja ima aritmiju i zbog čega on misli da ga voli.”
Idiot je sve bio u pravu osim aritmije, nadam se.
„Maks, nalupao si se za medalju.”
Alkohol mi nije pretjerano prijao. Prvi sam otišao kući.
Na kompu su me čekale poruke od Isidora, iz Tiquismiquis tima. Zanimalo ga je šta smo koristili za pravljenje igre. Napisao sam da je PHP na serveru, a Flash u pretraživaču. Piše da je trebalo da koristimo ColdFusion i da je PHP bezveze, uskoro će se prestati koristiti. Nisu mi se vodile takve rasprave, a mislim da je svejedno šta smo koristili dok god radi ispravno i ne usporava. Napisao sam da sam saglasan i da bi sada radili sa ColdFusion kada bismo ponovo počinjali. Valjda će sada lakše zaspati.
I ja bih htio da zaspim što prije, ali sam imao jednu dilemu koja me još malo zadržala budnim. Planirao sam da prije oktobra još jednom odem kući. Prošli put sam putovao očevim autom, ali to sada nije opcija. Vožnja autobusom traje skoro devet sati i nije baš prijatna, najviše zbog glasne muzike koja mi se ne sviđa. S druge strane, čika Dane dolazi uskoro u Novi Sad i mogao bih se vratiti s njim. To je očev prijedlog, on voli da provedem vrijeme sa uglednim komšijama i da me oni bolje upoznaju. I Maks je planirao sa mnom do Banjaluke, ali to ne bi bio problem. Čika Dane voli da upoznaje nove ljude. Kako god, moraću uskoro da odlučim. Muzika iz autobusa ili priča čika Daneta.
