Elena misli da sam ironičan kada kažem da mi je žao raznih iluminata, masona, svih onih koji bi prema ustaljenom mišljenju trebalo da kontrolišu većinu procesa u društvu, događaje, promjene, da dokumentuju to sve kroz istoriju, da paze da se dobro uklopi. Briga o jednom serveru i softveru koji se izvršava na njemu mi stvara stres, a ne znam šta bi bilo da brinem o cijelom internetu i svijetu izvan interneta. Milijarde ljudi, svi imaju slobodnu volju, mogu da urade šta im padne na pamet. Da zapale nešto, razbiju, pucaju… a jadni iluminat mora sve te postupke da vraća u neki planirani okvir. Odmalena zna da ga čeka to veliko breme. Takvi su poslovi porodično nasljeđe, a šta on može imati od svega toga? Dok se pobrine za sve, ne može ni naći vrijeme za zabavu.
Rastao sam na drugom kraju te igre. Uz plastične potkovice napunjene sitno isjeckanim listićima baruta u obliku pravougaonika. Nije me interesovalo ko ga je proizveo, kome ga je prodao, koliki je profit od prodaje. Interesovalo me je samo kako gori, momenat kad naglo bukne na oduševljenje cijelog društva. A tek kad se prospe barut iz nekoliko takvih potkovica. Ujka Vladimir se trudio da donese nešto interesantno kad god je dolazio kući. Kontrolisao nas je dok smo palili.
I večeras će biti eksplozija. Igra Worms. Ovog puta crvi ratuju. Pozvani smo kod Janovog brata Ivana u Dom B da igramo igricu.
Moji crvi su opet ispali prvi. Sjedio sam i gledao ih kako igraju.
„Mogao sam nam uzeti neko energetsko piće i grickalice, ako ćemo duže igrati?”
Ivan kaže da se gosti u domu mogu zadržati do dvanaest, ali dobar je s portirom i možemo igrati do jedan otprilike. Prodavnica radi do devet. Sad je petnaest do devet. Moram da požurim. Strčao sam do prodavnice. Ako se zatvori prodavnica u domu, morao bih ići u neku od prodavnica u prizemljima Limanskih zgrada, a tu poslije devet svi kupuju pivo. Prosto bi bilo neprijatno ući i tražiti grickalice, a oko mene svi nose velike plastične flaše piva.
Uzeo sam nam piće i grickalice i požurio nazad gore. Prizemlje, stepenice, međusprat, opet stepenice, prvi sprat, stepenice… ček. Neka djevojka je u bočnom hodniku. Liči na Bojanu Došen, ali koja je šansa? Vraćam se par stepenica i par koraka unazad. Bojana Došen.
„Ćao, koleginice!”
„Ćao, kolega, gledam hoćeš li opet proći da ne pozdraviš, ali si se ipak vratio.”
„Gledam da li si ti. Živiš ovdje?”
„Ne, bila sam kod drugarice. A ti?”
„Igramo igricu kod druga tu, a ja sam izletio do prodavnice. Sad je moj potez pa me čekaju. Baš mi je bez veze da pobjegnem sad od tebe ovako. Hajde daj mi broj da prošetamo sutra. Da ne ostane bez veze…”
U glavi sam davno odlučio da ako sretnem Bojanu odmah ću izmisliti razlog da je zovem na kafu ili u šetnju. Znao sam da neće biti mnogo prilika i da moram iskoristiti prvu, a ako se ispostavi da sam previše direktan, izviniću se.
Nisam ponio telefon pa je Bojana upisala moj broj.
„Čekaj, pa ovo je moj broj.”
Ispostavilo se da nam se brojevi razlikuju u jednoj cifri. Kod nje je 6, a kod mene 8.
Zaboravio sam da sam rekao da sam na potezu u igri i pričali smo skoro pola sata na hodniku. Mogao sam ostati tu cijelu noć, ali morao sam je pustiti. Sad ću je tek sanjati. Draga je ,,preterano“, kako bi rekao Maks.
Krenuo sam ka sobi, stepenice, međusprat, nove stepenice, sad me više i ne vidi…. Ne mogu da vjerujem da sam je konačno sreo. Skakao sam uz stepenice do sobe.
Uletio sam u sobu zadihan kao da su me ganjali u filmskoj potjeri.
„Dobro veče, poročna omladino. Uzmite grickalice. Nastavljamo rat!”
Rat se nastavio do 1 sat.
