Janko se žalio da je primijetio da mu u posljednje vrijeme malo zuji u ušima. Sad razmišlja kod kojeg doktora treba da ide. Rekao sam da ne znam o tome ništa. Nervozan je zbog toga, stalno pali upaljač.
„Je l’ ti zuji sada?”
„Ne. Najviše kod kuće. Što, jesi htio da čuješ, da približiš uho mojoj glavi?”
„Ma ne. Ne čuju to drugi.”
„Ma znam, to je Lazar mislio dok smo bili u školi.”
Poslije nekoliko vinjaka na terasi Martinog paba nervoza je nestala. Sipali su veliku čašu, sa kolom, ledom, limunom i slamkom.
Na pomen Lazara, ispričao mi je za njegovu opsjednutost Mirnom. Od kako su se sreli, priča mu o njoj. Izlazi na mjesta gdje ona često izlazi. Zamišlja da su zajedno i stalno o tome priča Janku, valjda jer im je on jedini zajednički drug. I tako, cijela ta priča polako je ulazila i u Jankovu glavu. Onda se desilo da je Janko sanjao da su njih dvoje zajedno. San je počeo tako što je Janko žurio u toalet. Bio je napolju i trčao je do kuće. Uletio je u kupatilo, a tamo su u kadi punoj pjene bili Lazar i Mirna. Ispričao je Lazaru svoj san. Lazar se oduševio. Tražio je da mu ispriča sve detalje, da mu tačno opiše kako je to izgledalo. Ponašao se kao da se to stvarno desilo. Pitao ga je šta je bilo na kraju.
„Pa ništa, tu sam se probudio. Morao sam stvarno da ustanem i odem do toaleta.”
„Gari, je l’ možeš da me odvedeš tamo i pokažeš gde je to i gde smo tačno bili?”
Janko ga je poveo kući i pokazao mu kupatilo.
Usred priče Maks mi je slao SMS.
,,Auto škole treba da razvoze poštanske pakete tokom časova vožnje. Sačuvaj poruku da ne zaboravimo ovo.“
Vinjak je tako lako išao uz ove priče. Došao sam na jedno piće, ostali smo do fajronta.
Morali smo taksijem kući, jedva sam hodao. Janko je u taksiju pričao kako želi da zaradi pare i kupi blindirana vrata za sprat kuće u Bosni. Pretjerali smo sa alkoholom. Svratili smo u pekaru i uzeli slana peciva. Pojeo sam par peciva da dobijem malo snage, a ostatak odložio pored kreveta. Plašio sam se kako ću se osjećati ujutro kada ustanem rano. Neću imati snage da odem do kuhinje po peciva. Zaspao sam prije četiri.
Sljedećeg dana nisam trebao imati slobodno vrijeme. Jutros sam imao važne obaveze na fakultetu. Imali smo posjetu profesora iz Italije i ukazivala se prilika za kratkotrajnu studentsku razmjenu. Razgovor sa profesorom počeo je u 9 sati ujutro. Završio se oko 11 sati. Oko jedan sat sam imao zakazan sastanak sa timom za pravljenje igre. Faza ideja je prošla, došlo je vrijeme da se napravi lista funkcija koje treba isprogramirati, da se podijele uloge i odgovornosti i napravi plan za prvi mjesec. Jedno poslijepodne je trebalo biti dovoljno za to. Naveče smo imali zakazan dvočas italijanskog.
U osam je zazvonio alarm. Probudio sam se potpuno iscrpljen. Ljut na sebe. Ugasio sam telefon, nisam imao snage da ustanem. Uzeo sam peciva i jeo u poluležećem položaju, naslonjen leđima na jastuk. Poslije petnaest minuta sam dobio malo energije. Ustao sam nekako, glava me boljela. Istuširao sam se i požurio na faks.
Oko pola dvanaest sam se vratio kući i srušio se u krevet u garderobi, potpuno nemoćan i iscrpljen. Zaspao sam za manje od pola minuta. Prespavao sam sastanak sa timom i probudio se u pet sati poslije podne, težak, trom. Nazvao sam odmah Elenu da pitam da li su još uvijek na sastanku. Upravo su se razišli. Osjećao sam se malo bolje nego jutros, ali sad me grizla savjest. Nisam došao na prvi ozbiljan sastanak, a naš projekat treba da krene. Ležao sam još u krevetu kad je stigao SMS od Milice. Kaže da mi je društvo cool i da je cool što se družimo sa Jankom. Prisjetila se našeg nedavnog provoda u Novom Sadu, nešto je podsjetilo na to i kaže da su joj se neki momenti iz izlaska u grad dosta živo pojavili u sjećanju. Na kraju je napisala da me voli. Odlučio sam da joj napišem mejl:
Hej! Napio sam se sinoć sa Jankom. Nije mi bilo dobro ni sinoć, a tek jutros! Pretjerao sam baš. Morao sam rano ustati. Sinoć sam ostavio neke kifle pored kreveta i jutros sam jeo u krevetu, bilo mi je teško da ustanem. Morao sam do faksa i kad sam se vratio pao sam u krevet i zaspao. Prespavao sam sastanak sa timom za igru. Skoro sam ustao, grize me savjest, osjećam se još uvijek bolesno i ležao sam u krevetu punom mrva od kifli kad sam čitao poruku. Znaš, lijepo je pročitati da me neko voli ovakvog. Dobro mi je došlo. Kojem doktoru ideš kad zuje uši? Pitaj Anu.
Nazvao sam Elenu da vidim šta su dogovorili na sastanku. Pretpostavio sam da ima novih detalja iako sam već otprilike znao šta je dogovoreno. Igra će se najvjerovatnije zvati Naron escape. Potezna strategija, smještena u daleku budućnost, u kojoj igrač vodi ekipu od četiri lika. Njihov cilj je da izađu sa planete na kojoj život nije moguć bez sistema za održavanje života. Ti sistemi se nalaze u staklenim kupolama koje su međusobno povezane tunelima. Igrač mora proći kroz određeni broj tih kupola da bi došao do lansirne rampe i vratio svoju ekipu na Zemlju. U svakoj od kupola čekaju ih novi, različiti neprijatelji. Igrač ne smije da potroši previše oružja u jednoj borbi jer treba da štedi za druge borbe. Takođe, ne može da koristi preveliki intenzitet napada jer ako se kupola ošteti, niko neće preživjeti. Postoje različita oružja, a svaki lik ima drugačije vještine i ne koriste svi jedno oružje sa istim uspjehom. Igra se na serveru tako da igrač u kupoli može sresti tim drugog igrača. Dogovoreno je da ako nema dovoljno igrača na serveru u tom momentu, prave igrače mogu zamjeniti NPC timovi. Tim koji pobijedi ostale u kupolama i stigne do lansirne rampe je pobjednik te jedne igre i taj uspjeh mu se prikazuje u statistici. Borbe u kupolama su relativno jednostavne jer je ovo browser igra. Naravno, sve ovo je smislio Maks i ubijedio sve ostale da je to najbolja tema za igru. Nisam se protivio. Djelovalo je interesantno. Imalo je neke elemente igre Worms, koju stalno igram. Očekivali smo da ćemo imati ovu igru za dva mjeseca.
Međutim, danas se plan potpuno promijenio. Dogovoreno je da pravimo onlajn RTS igru. Zvaće se Camp 16. Pomjeren je i rok na dva i po mjeseca jer je igra komplikovanija. Možda će trebati i tri mjeseca. Maks se predomislio. Ostali su malo negodovali. Poveo je i Janka na sastanak iako on nije dio tima, ali igra RTS igre i koristio ga je kao još jednog advokata RTS žanra. Inače volim potpune obrte, ali u ovom slučaju mislim da je ugrožena izvodljivost cijelog projekta. Možda ovo nećemo moći napraviti kako treba. Niko se nije previše bunio jer je prethodni plan bio samo ideja i nisu još ništa počeli raditi što bi sada morali da odbace, a ja nisam bio tu da nešto kažem. Mada, lakše je raditi mjesec dana duže nego se prepirati s Maksom oko ideje za igru. Elena kaže da je ovo velika crvena zastavica.
Pitao sam se dokle li je Janko sinoć došao. Već je zahladnjelo. Nedavno je vraćajući se iz izlaska zaspao dvadeset metara od svog ulaza. Nazvao me baš kad sam pomislio na njega. Oduševljen je.
„Ne zuje mi uši. Zuji mi punjač za telefon.“
