U petak smo izlazili u London club. Nosio sam građevinski šešir na glavi. Našli smo mjesto blizu kopije crvene, londonske govornice. Rekao sam Milici da bi šešir bolje stajao njoj.
„Nemoj da se ljutiš, znala sam da će ti brat dobiti posao. Kada si ponudio opkladu, to se savršeno uklopilo. Platu će dobijati od fakulteta i radiće tamo iz kancelarije, a radiće za neko udruženje koje je osnovao čika Dane, neko ekološko udruženje. Čika Dane je postao zaštitnik prirode.“
„Čika Dane, naš komšija, ratni profiter?“
„Da, baš taj.“
„Divno, baš je lijepo biti dužan jednom takvom čovjeku.“
„I posao u Ministarstvu ti je sredio čika Dane. Mada, njima je trebao neko koga bi poslali u Volos i ko bi se snašao sa tim novim programom. Čovjek koji radi tu je uzeo bolovanje dok se taj projekat ne završi. Čika Dane mu je rođak. Sve se nekako poklopilo i pozvali su tebe.“
„Sjajno!“
„Pa jeste sjajno. Inače ne bi upoznao Aliki. Ali zašto toliko sumnjaš u svog brata, on djeluje sasvim u redu.“
„Nisi nikada pričala s njim duže od pet minuta. Odakle da krenem. Evo, sjećaš se onog snimka kad je ujka bio maturant, kad pjevaju Gaudeamus igitur? Kad je pjesma počela, svi su ustali a brat me pita zašto pjevaju Bože pravde na španskom. Njemu možeš povjeriti da sjedi ispred zgrade i čeka da sunce pređe na drugu stranu pa da preparkira auto u hlad, tako provede produktivan dan. Da je bio u ustašama, U na kapi bi mu bilo ćirilicom.“
„Pretjeruješ.“
Shvatio sam da mi je malo dosadno da sada pričam o bratu i komšiji Danetu. Srećom, Milica je počela da priča o flow ljudima.
„Knjiga je impresivna. Tražila sam po internetu, ali nema skoro ništa o njoj.“
„U psihologiji koriste pojam flow i čak se malo podudara sa opisom flow ljudi iz kjnjige.“
„Da, našla sam to. Ali knjiga je napisana nekoliko godina prije nego što su psiholozi počeli da koriste taj termin, tako da nije to. To je neki drugi flow.“
„Tako je malo primjeraka, moglo se desiti da ne dođe do nas. Moglo se desiti i da je ne objave. Koliko takvih se nije objavilo ili nisu sačuvane više.“
„Autor je Italijan kao što smo pretpostavili po imenu. Ta kultura je toliko dala.“
„Da.“
„Tebi je sad u glavi pizza sigurno.“
„Pa jeste. Pojavila mi se među prvim slikama.“
Milica se smijala.
„Znaš li nekoga ko je flow?“
„Razmišljao sam. Možda u nekoj mjeri Mrkvoni?“
„Ko?
„Marko.“
„Kako si rekao? Markoni?“
„Mrkvoni. Drugi ga zovu Markoni“.
„A možda on jeste, a možda je samo mrkva.“
Milica nije gajila veliko poštovanje prema Marku. Mislim da znam zašto.
„To kažeš jer je napustio fakultet, ali to nije mjerilo toga, niti bilo čega drugog.“
„To je mjerilo da li si sposoban da ga završiš.“
„Ako nešto započneš, ne moraš to i da završiš. A ako misliš da moraš, onda si achiever. Tako to zovemo u video igrama.“
„A ti si u video igrama? Jeste li počeli uopšte? I naravno da nećete završiti. Zapravo hoćete, jer Elena radi s vama.“
„Da. Ona je achiever, kao i ti. I počinjemo uskoro. Čim se Maksim vrati.“
„Vidiš. Da te Elena ne zove da učite zajedno, ti sada ne bi bio četvrta godina. I cijela tvoja ekipa sa termina za fudbal još nije završila fakultet. Srela sam Marka prije nego što je otišao, baš je išao na fudbal i čula sam ko je sve tamo. Rekla sam mu da je taj fudbal vječiti derbi. Misliš da me je shvatio?“
„Ma jeste. Ako misliš da su vječiti studenti…“
„Da. Tvoj ujak i svi njegovi sljedbenici.“
„Čekaj. Moj ujak je flow. Pravi…“
„Po čemu to?“
Rasprava o achiverima i vječitim studentima trajala je bar pola sata. A Marko je bio izvor neslaganja, za mene čovjek sa sjajnim idejama, za nju propali student.
„Ne razumijem, Džejms? Za ono što će Marko da uradi, šta mu ta diploma pomaže? Neće ga niko pitati kakve su mu ocjene.
„Ti znaš šta će on da uradi… nisi me dugo tako nazvao? Kako je došlo do tog nadimka?“
„Pa kad te nazovem, kažem Hello Džejms i odmah uđem u flow. Jest da tada nisam ni znao šta je to.“
Konačno smo promijenili temu. Milica je tražila da je fotografišem u govornici, iz deset uglova. Onda je pregledala fotografije i listajući ih vidjela je i snimke od ranije.
„Kakve su ti ovo bolesne fotografije?“
„A to. To je umjetnost, Džejms. Tu preko njih će biti kraći tekst, nekoliko riječi. Nove forme
„Time se baviš?“
„Ne. Petar se time bavi. Pozajmio je foto-aparat jer ima neke efekte koji su mu zanimljivi. Vrati to u torbicu, molim te.“
Naveo sam nekoliko primjera tih tekstova. Milici se nije svidjela Petrova ideja. Asocirala je na demotivacione postere, kao i Maksima i Elenu. Svi smo mu pozajmljivali opremu ili pomagali da napravi sajt na kojem će predstaviti svoje radove. Niko nije komentarisao, ali osjećao sam da je svima nekako žao što troši toliko vremena na to, posebno dok mi počinjemo rad na nečemu što bi moglo biti dosta uspješno.
Počeo sam da pričam o idejama za igru kad je neko zapeo za mene. Okrenuo sam se, ispred mene je bila „Limena“. Taj nadimak sam joj dao u svojoj glavi(pretpostavljao sam da je tu sa Limana, jer trči na ovom stadionu) i niko drugi nije znao da se tako zove, nisam stigao ni Milici da ispričam.
„Limena“ je trčala na Indeksovom stadionu bar tri puta sedmično. Dolazila je uvijek u isto vrijeme, oko sat, sat i po prije mraka, baš kad i ja. Stalno smo se sretali dok trčimo. Ponekad je bilo i malo čudno što je stalno toliko blizu, a ne pozdravljamo se. Meni je obično bilo malo neprijatno kada prestižem nekoga na trčanju, ispada kao da govorim: „Vidi kako sam brži od tebe, nja nja nja nja nja“. Zato sam se, da malo razbijem neprijatnu situaciju, prošli put dok sam protrčavao pored nje oglasio kao ptica trkačica: „mik-mik“.
Tako sam stajao ispred nje jedan sekund bez reakcije, nisam bio siguran da li će me prepoznati. Podigao sam šešir sa glave da me bolje vidi i uzviknuo ,,mik-mik”. Nasmijala se, zagrlila me i poljubila u obraz. Milica ju je odmah pozvala da sjedne s nama. Zove se Ksenija. Mislim da ima dvadeset sedam ili dvadeset osam godina. Milica mi preporučuje malo starije djevojke, mada ne znam zašto. Svidjela mi se još na stadionu, sad je prvi put vidim našminkanu, i puštene kose.
Milica je pričala kako ju je moj ujak pozvao na neki događaj u vezi sa očuvanjem rijeka, a tamo je govorio čika Dane, odskora predsjednik nekog ekološkog udruženja. Pošto je pozdravio okupljene, rekao je da priznaje da i on ponekad slučajno istrese prikolicu smeća u Vrbanju, a onda je nastavio o tome kako to više ne bi trebalo tako raditi.
„Čekaj, istresti prikolicu smeća je skoro cjelodnevni projekat. Kako to on slučajno uradi?“
Ksenija je pretpostavila da on priprema smeće i planira da ga negdje vozi, a onda ,,Prilikom vožnje nađe se blizu reke i slučajno mu padne na pamet da bi mogao tu istresti smeće i u trenutku se malo zaboravi i prospe sve u reku.“
Čika Dane me podsjetio na mog ministra i sve što se krajem ljeta dogodilo u Grčkoj. Počeo sam da pričam o tome kako sam morao u salu na konferenciju, a Milica se usred priče izvukla i pokazala mi je da ide kući. Zaključila je da treba da ostanem sam sa Ksenijom. Ksenija se smijala nekontrolisano kao i svi koji su do sada čuli tu priču. Pomislio sam kako nikad nisam imao bolju priču. Ksenija je predložila da nekad trčimo zajedno. Dao sam joj broj. Upisala me je kao „London calling“. Dok sam pisao njen broj, pomislio sam da bih mogao da predložim da odemo u Maksimov stan jer se Milica vjerovatno vratila kod mene. Izgledalo mi je kao da joj „kočnice ne rade baš sve“, ali neki drugi glas mi je govorio da ne treba to da predložim. Uvijek se javi taj neki glas koji govori zašto nešto ne treba uraditi i to razmišljanje me je već toliko puta koštalo u životu. Mislim da samo treba uraditi nešto. Dok sam to sve analizirao u glavi, dva puta sam ponovo pitao za broj jer nisam zapamtio.
„Znaš li ti brojeve, Davide?“
Uzela je šešir, stavila na svoju glavu i poljubila me je. Možda je prošao i minut. Sad više stvarno ne možemo ostati ovdje.
„Drug mi trenutno nije tu, a ostavio mi je ključ da mu zalivam biljke… mislim cvijeće…“
Bilo je već pet ujutro kada je otišla u kupatilo da se spremi za polazak kući. Predložio sam da prespava tu da ne ide umorna kući, ali je ipak odlučila da se spremi. Ležao sam i razmišljao o čudnom toku večeri. Pretpostavljao sam da ću nekada ući u komunikaciju sa Ksenijom, mislio sam da će se to desiti na stadionu možda već sljedeći put, „mik-mik” je najavio da ćemo početi da se pozdravljamo, pričamo.
Nisam htio da pomisli da mislim bilo šta loše o njoj zbog toga što nije ništa čekala sa mnom, a glupo je bilo to tek tako reći. Vjerovatno se podrazumijevalo. Želio sam da napravim neki lijep gest, da se osjeti posebno što je sa mnom tu. Možda da joj napišem neku kratku pjesmu. Zvuk tuša se tek začuo, ona neće izaći vjerovatno još 10 minuta. Imao sam posebnu atmosferu u glavi, možda je to bilo i moguće, zašto ne pokušati. Uzeo sam gitaru, koristiću C, G, Am, F u nekom sporom ritmu, tu se može lako sastaviti nešto nabrzinu.
Imao sam cijele tri strofe prije nego što je izašla iz kupatila i nerviralo me je što nisam smislio refren. Okej, pjesma je bila naivna, ali nisam mogao bolje za tako kratko vrijeme, samo sam pjevao šta mi je prvo padalo na pamet. Pitao sam je da li želi da čuje jednu moju pjesmu, nije imala ništa protiv.
Svidjela joj se pjesma. Rekla je da ubacim šešir u pjesmu, bez šešira ništa.
Krenula je kući, pitao sam je kada joj se mogu javiti.
„Narednih pet dana nisam tu, idem sa dečkom u Prag, polazimo danas. Ne zaboravi da zaliješ biljke.”
Nije joj bilo neprijatno, bilo je potpuno opuštena, a ja sam gledao ispred sebe i pitao se da li se sve ovo sad stvarno desilo?
Otišao sam kući i probudio Milicu jer je odnijela ključ. Pitala me je kako je bilo. Rekao sam da je bilo odlično.
„Ali ima nešto.”
„Šta ima?”
„Ima neko „Ali“.
Htio sam da spavam pa sam tražio da sutra pričamo.
„Hajde spavaj, ne moraš ništa reći.”
Čuo sam to kao: „Spavaj, konjino nezahvalna, nema veze što mene zanima.“
„Kad ustanemo, Džejms.”
Zaspao sam lako, a mislim da nisam spavao ni minut kad sam osjetio Miličina koljena na rebrima i boljelo je. Skakala je po meni.
„Govori šta je bilo. Šta si prećutao? Je l’ nešto nije u redu s njom? Jesi nešto ti zabrljao?”
„Ma bili smo kod Maksa. Sve je bilo odlično, ali ima momka i sutra ide na putovanje s njim. Tačnije danas. Krenuće za par sati. Napisao sam joj pjesmu.”
„A to. Pa nije ništa, mogao si odmah reći. U redu je da se malo osjećaš bez veze i jesi možda malo iskorišten.”
„Da. To mi je u redu.”
Kada smo ustali, tražila je da odsviram pjesmu. Glas mi je bio malo promukao od izlaska i spavanja pa je zvučalo bolje. Kaže da je simpatična i da je obavezno zapišem da se ne izgubi. Rekao sam da je malo glupava i da ne želim da ostane trag te pjesme na papiru.
