U petak ujutro smo bili na predavanjima. Sala je bila prazna nakon predavanja pa smo održali kratak sastanak tima. Predložio sam da dođu do mene i da radimo cijeli vikend, da počnemo čim ustanemo i da naručujemo hranu, tako da imamo sve vrijeme za pravljenje igre. Oko četiri će doći svi sa ruksacima i garderobom za tri dana.
U jedan šetam s Bojanom. Ona putuje kući danas u četiri i nije tu tokom vikenda. Imao sam vremena da odem do centra da joj kupim helijumski balon. Nije bio veliki izbor pa sam uzeo jedan sa slikom princeze, zbog boje.
Bojana se obradovala balonu, pitala me je kako sam znao da voli predmete sa temom princeza. Princeze je podsjećaju na djetinjstvo.
„Da li sam ti već rekla?”
„Nisam znao, slučajno je tako.”
Oslovljavao sam je sa „princezo“ tokom te šetnje. Šetali smo po keju, nismo ulazili u naselja. Tokom razgovora sam bez uvijanja pokazivao da želim da budemo zajedno. Nikad ranije nisam bio tako otvoren i nisam imao nikakvu unutrašnju zadršku da se tako ponašam. Govorio sam joj da stalno mislim o tome kako je želim opet sresti. Pričao sam o tome kao da prepričavam film, sasvim obično. Ona je govorila kako sam mlad i da bi bilo odlično da sada imam dvadeset devet godina. Naišli smo na grafit ispisan crvenim sprejom na asfaltu. Pisalo je: „Hajde, Princezo!“
„Vidiš, pisac ovog grafita ima isti problem kao ja.”
Smiješila se i vidjelo se jasno kako uživa u svemu što se dešava, i u tom grafitu koji se tako uklopio u kontekst. Viđao sam i ranije taj grafit, ali sam zaboravio na njega, a u ovoj današnjoj priči se pojavio kao da sam ga upravo ja pisao.
Šetali smo u tišini jedan minut. Onda mi je rekla da se njena porodica seli u Italiju ovog ljeta i da ima momka u Somboru. Ne zna još da li će ići u Italiju ili ostati ovdje pa je zato ćutala i dopustila da mi provedemo toliko vremena zajedno u posljednjih par sedmica, ali sada je iskreno govorila o tome i na kraju je rekla da želi da se nastavi viđati sa mnom i da uživa u našem druženju, ali da ne zna da li će ostati u Novom Sadu. Dodala je da bi ostanak ovdje, zbog nekoga koga je upoznala skoro, bio mali skandal i definitivno nešto neuobičajeno, ali da bi se to možda moglo prevazići nekako.
Ovo je sad mnogo komplikovanije nego što sam mislio. Razgovor je i dalje bio opušten. Sa Bojanom se jednostavno moglo o svemu iskreno pričati.
Prošlo je tri sata, a mi smo još bili na keju. Trčali smo do njenog stana i zvali taksi kako bi stigla na vrijeme na stanicu. Rekla mi je da obećam da ću misliti na nju tokom vikenda prije nego što je ušla u taksi.
Požurio sam kući da dočekam tim. Promijenio sam posteljinu u svojoj sobi, tu će spavati Elena, nas trojica ćemo u dnevnoj, Jan i Maksim na razvučenom kauču, a ja ću na podu kao pravi domaćin. Večeras treba da radimo do dva ili tri sata, a sutra ćemo nastaviti čim se probudimo.
Inzenzivni rad je trajao do nedjelje poslije podne, iscrpili smo se i koncentracija je opala. Kada legnem da spavam, vidio sam ped očima naše tenkiće i druge jedinice kako se pomjeraju, kao što sam ranije viđao komentar iz CM-a kada sklopim oči. Maksim je prvi predložio da prestanemo.
„Ovo više nema smisla. Uradili smo dosta. Vreme je da prestanemo.”
Jan je bio saglasan da uskoro treba prestati.
Urađeno je sve što je planirano za ovaj vikend. Jedino sam primetio da novac može ići u minus kod pravljenja zgrada. Uvek možeš napraviti zgradu. Ako nema novca, kasa odlazi u minus. Znači, prilikom pravljenja zgrade nema provere da li ima novca za zgradu.
Za tu opciju sam ja bio zadužen i znao sam da radi.
„Čekaj, to je radilo, jedino ako nismo nešto drugo radili pa to pokvarili. Evo opet klikam, ne može bez novca.”
„Evo klikam i ja i kod mene može, Jan je insistirao.”
„Radi na mojoj mašini.”
Jan je došao do mene da se uvjeri da kod mene stvarno radi, zatim se udubio da ustanovi kako je moguće da kod jednog radi, a kod drugog ne radi. Svi smo već ustali i hodali po stanu da se odmorimo od cjelodnevnog sjedenja.
Misli su mi se vratile na šetnju sa Bojanom. Nisam očekivao da bih se mogao naći u ovakvoj situaciji. Ne želim da prestanem da je viđam, a izgleda da to ne želi ni ona. Zaglavljeni smo u ovoj situaciji. Nema šanse da se odmaknem od nje, moram je viđati. Pada mi na pamet da pokušam da joj budem prijatelj, ali ne znam da li je to moguće. Vrlo teško.
Poslije desetak minuta Jan je našao problem.
„Nismo nešto dobro radili sa kontrolom verzija koda, ili ovaj softver ima neku grešku, nije nam isti kod na svim našim računarima.”
Čekali smo da predloži nešto.
„Postoji opcija da se kodovi spoje na repozitorijumu i onda da ponovo svi preuzmemo kod.”
„Može li tako nastati problem?”
„Postoji mala mogućnost, ali najverovatnije neće biti nikakvih problema.”
„Ma hajde onda, popravićemo ako nešto ne bude kako treba. Ne možemo ostaviti ovako, kod svakog različito.”
„U redu, evo…”
