U subotu smo pozvani na druženje u atelje čika Boška.
Boško je stari slikar. Prije rata je živio u Mostaru. Maksim me upoznao s njim čim sam došao u Novi Sad. Umjetnik živi već 12 godina sam na Grbavici, u dvorišnoj kući. U dvorištu je od pomoćne zgrade napravio atelje. U njegovom ateljeu uredno je složeno nekoliko hiljada gramofonskih ploča, jazz i srodni pravci. Za takvu muziku ljudi oko mene se obično zainteresuju poslije tridesete godine, ali on je od šesnaeste počeo da je sluša. Već u svojim dvadesetim imao je veliku kolekciju ploča i u gradu se znalo za to. Džezeri iz bivše Jugoslavije koji su služili vojni rok u Mostaru čuli bi za njega i dolazili da slušaju ploče. Neki su mu ostavljali ploče ad hoc jazz sastava u kojima su i sami svirali. Među njima je bilo i onih koje su izdate sedamdesetih godina u tiražu od 150 primjeraka a zvučale su svjetski. Odlično odsvirane originalne kompozicije, čak dobro snimljene. Kako? Ne zna se. Možda je i nemoguće saznati. I nekolicina stranaca koji su se duže zadržali u Mostaru vremenom su se upoznali sa Boškom. Dolazili su kod njega da pogledaju njegovu čuvenu kolekciju. Osamdesetih godina je u posjeti bio gospodin Larry, biznismen iz Sjedinjenih Država. Slušali su ploče i Larry je pričao kako potiče iz siromašne porodice. Otac mu je bio rudar u malom gradu u Kentakiju, tridesetih godina dvadesetog vijeka. Imao je troje male djece. Poslije napornih smjena dolazio je kući i kada bi se oporavio uzeo bi troje svoje djece u krilo i pjevao im pjesme. On pamti jednu pjesmu koju je otac pjevao, sjeća se teksta, melodije. Ipak, nikada nije uspio da nađe snimak te pjesme, niti je kada čuo poslije očeve smrti.
Boško je povučen i nenametljiv čovjek. Često pusti goste da sami pričaju dok on žmiri, jednom nogom lupka ritam o pod i polako pije piće. Uključi se svakih dvadesetak minuta i nešto prokomentariše. Rijetko je govorio opširno, samo kada bismo ga doveli u to raspoloženje.
Biznismen je nakon priče o očevoj pjesmi pričao o periodu nakon djetinjstva i o odrastanju tokom rata. Nakon nekog vremena, kada je muzika sa gramofona prestala, Boško je ustao da promijeni ploču. Sa mnogo pažnje je vratio ploču u omot, brzo izabrao drugu ploču (znao je napamet poziciju svake ploče u kolekciji) i ponovo se začula muzika sa gramofona. Gost je bio vidno uzbuđen. Trebao mu je minut da progovori, prvo je u nevjerici slušao muziku.
„Ali to je pjesma koju je moj otac pjevao. Tražim je cijeli život.”
„Nisi tražio na pravom mjestu.”
Larry je sa sobom nosio rijetku knjigu, koju je čitao na putovanju. Oduševljen što je konačno našao melodiju iz djetinjstva, poklonio je čika Bošku knjigu.
Kao što su u Mostaru mnogi muzičari dolazili do Boška, tako se to nastavilo ubrzo nakon dolaska u Novi Sad. Čika Boško je primao mnogo gostiju, među njima bilo je i više mlađih prijatelja i poznanika. Pri tome, nije se uopšte trudio da to ostvari, samo od sebe se dešavalo. Prijale su mu posjete jer u gradu nije imao rodbinu. Uvijek su bila dva ili tri društva koja su redovno navraćala i uz njih bi se još poneko usput pojavio. Tu su, naravno, bili i čika Milan i čika Matija, Maks je govorio da su oni Boškov dobri i zli prijatelj, anđeo i đavo.
Nije samo dragocjena kolekcija ploča privlačila ljude. Dobra atmosfera je dolazila i od njegovog vedrog držanja i nenametljivosti, uprkos krhkom zdravlju i teškom životnom putu.
I ja sam bio jedan od tih koji su tu dovedeni da vide kolekciju i upoznaju čika Boleta. Odmah sam dobio poziv da dođem kad god sam blizu i broj telefona da se najavim, kao i ploču „Leb i sol”, album iz ‘79, da ponesem kući. Da, bilo je i ploča koje nisu bile jazz ili čisti jazz i čika Bole se lakše odricao takvih ploča i poklanjao ih. Vremenom, postao sam jedan od učesnika druženja u ateljeu, a preko mene i Elena, Jan, Milica kada dođe. I Janko je bio jednom. Osim nas, trenutno su tu bili redovni još 5-6 mlađih muzičara, otprilike na kraju dvadesetih i početku tridesetih godina. Njih sam vremenom upoznao i čak su me počeli zvati da idem na fudbal sa njima. Fudbal s muzičarima… moram ovdje da stanem. Još ne znam kako da opišem tu igru s loptom, koja liči na fudbal.
